fbpx
Predgovor
29/06/2020
1. Razorenje Jerusalima
29/06/2020

Adam je pre pojave greha uživao u neposrednom razgovoru sa svojim Stvoriteljem; ali pošto se čovek svojim prestupom odvojio od Boga, ljudskom rodu uskraćena je ova visoka prednost. Međutim, planom otkupljenja otvoren je put kojim stanovnici ove Zemlje mogu i dalje uspostavljati vezu sa Nebom. Bog je razgovarao sa ljudima preko svoga Duha, a božanska svetlost izlivala se na svet u otkrivenjima koja je davao svojim izabranim slugama. »Nego naučeni od Svetoga Duha govoriše sveti Božji ljudi.« (2. Petrova 1,21)

U razdoblju prvih dvadeset i pet stoleća ljudske istorije nije bilo pisanog otkrivenja. Ljudi koje je Bog podučavao prenosili su svoje znanje drugima, i tako je ono prenošeno od oca sinu, od naraštaja naraštaju. U Mojsijevo vreme počelo je pripremanje pisane Reči. Nadahnuta otkrivenja zapisana su u nadahnutoj Knjizi. Ovo delo nastavljeno je u toku dugog razdoblja od šesnaest vekova – od Mojsija, istoričara Stvaranja do Zakona, pa sve do Jovana, koji je zapisao najuzvišenije istine Radosne vesti.

Biblija ukazuje na Boga kao na svog Autora, iako je pisana ljudskom rukom; raznovrsnim stilom svojih različitih knjiga, ona otkriva odlike svojih mnogobrojnih pisaca. Sve istine otkrivene u njoj, »od Boga su dane« (2. Timotiju 3,16); ali izražene ljudskim rečima. Beskonačni je svojim Svetim Duhom rasvetlio um i srce svojih slugu. Davao im je snove i viđenja, simbole i slike, a oni kojima je istina na taj način bila otkrivana, oblikovali su božanske misli ljudskim jezikom.

Deset zapovesti izgovorio je sam Bog, i napisao ih svojom rukom. One imaju božansko, a ne ljudsko poreklo. Tako Biblija sa svojim istinama, koje su izražene ljudskim jezikom, predstavlja zajedništvo božanskog i ljudskog. Takvo zajedništvo postojalo je u prirodi Isusa Hrista, koji je bio Božji Sin i Sin čovekov. Na Bibliju se odnosi ono što se odnosilo na Hrista, da »Reč postade telo i useli se u nas«. (Jovan 1,14)

Biblijske knjige napisane u različitim vremenima, nastojanjem ljudi koji su se veoma razlikovali po svom položaju i zanimanju, po duševnim i duhovnim sposobnostima, otkrivaju velike stilske raznolikosti, ali i raznovrsnost tema kojima se bave. Različiti autori služe se različitim načinima izražavanja; često jednu istu istinu jedan pisac iznosi mnogo jasnije od drugoga. Pošto čak nekoliko autora raspravlja o istoj temi, ali iz različitih aspekata ili se različito odnose prema njoj; može se steći utisak, a to se posebno događa površnim, nemarnim čitaocima, ili čitaocima punih predrasuda, da postoje neke nesaglasnosti ili suprotnosti upravo na onim mestima na kojima razumni, pobožni istraživač, koji ima jasan uvid, otkriva samo potpuni i savršeni sklad.

Pošto istinu iznose različiti pojedinci, na videlo izlaze i njeni različiti vidovi. Jedan pisac je mnogo dublje zadivljen jednim delom predmeta; jasno shvata one tačke koje se slažu s njegovim iskustvom ili s njegovom sposobnošću shvatanja i ocenjivanja; drugi razmatra drugu fazu; i tako svaki od njih, pod uticajem Svetoga Duha, objavljuje ono što se najdublje i najsnažnije urezalo u njegov um – različite vidove istine u životu svakoga od njih, ali je ipak savršeni sklad ostvaren preko svih. Istina, otkrivena na taj način, sjedinjuje se i prerasta u savršenu celinu, prilagođenu da zadovolji potrebe ljudi u svim životnim okolnostima i iskustvu.

Bogu je bilo ugodno da preko ljudskih oruđa prenese svoju istinu svetu; i On sam, svojim Svetim Duhom, određivao je i osposobljavao ljude da izvrše to delo. On je usmeravao njihov um prilikom izbora o čemu će govoriti i šta će pisati. Blago je bilo stavljeno u zemljane sudove, iako je poticalo sa Neba. Svedočanstva su bila prenošena nesavršenim izražajnim mogućnostima ljudskog jezika, ali je svedočanstvo bilo Božje; poslušno, verno Božje dete pratilo ga je u slavi božanske sile, pune blagodati i istine.

Bog je u svojoj Reči, poverio ljudima znanje neophodno za spasenje. Sveta pisma moraju biti prihvaćena kao autoritativno, nepogrešivo otkrivenje Njegove volje. Ona su pravilo vere, objavitelj doktrina i potvrda iskustva. »Sve je pismo od Boga dano i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za poučavanje u pravdi, da bude savršen čovek Božji, za svako dobro delo pripravljen.« (2. Timotiju 3,16.17)

Međutim, činjenica da je Bog svoju volju otkrio ljudima preko svoje Reči, nije isključila potrebu za stalnom prisutnošću i vođstvom Svetoga Duha. Potpuno suprotno! Naš Spasitelj obećao je svoga Duha koji će Reč otvarati Njegovim slugama, rasvetljivati i primenjivati njena učenja. Pošto je to isti Duh, koji je nadahnuo Bibliju, nemoguće je da učenja Duha postanu suprotna učenjima Reči.

Sveti Duh nije bio izliven – niti će ikada biti darovan – da zameni Bibliju; jer sama Pisma izričito naglašavaju da je Božja Reč merilo kojim se sva učenja i sva iskustva moraju ocenjivati. Apostol Jovan kaže: »Ne verujte svakome duhu, nego kušajte duhove jesu li od Boga; jer mnogi lažni proroci iziđoše na svet.« (1. Jovanova 4,1) Prorok Isaija objavljuje: »Zakon i svedočanstvo tražite! Ako li ko ne govori tako, njemu nema zore!« (Isaija 8,20)

Ljudi svojim zabludama nanose veliku sramotu delu Svetoga Duha; tvrdeći da su prosvetljeni Njime, govoreći da više nema potrebe da ih Božja Reč vodi. Njih vode utisci koje oni u svojoj duši smatraju Božjim glasom. Međutim, duh koji upravlja njima nije Božji Duh. Takvo povođenje za utiscima i zanemarivanje Pisma može jedino stvoriti pometnju, zavaravanje i propast. Ono doprinosi ostvarenju zamisli Zloga. Služba Svetoga Duha ima životnu važnost za Hristovu Crkvu, i zato sotona lukavo pokušava da pomoću grešaka koje čine ekstremisti i fanatici izloži preziru delo Svetoga Duha i navede Božji narod da zanemari ovaj Izvor snage koji mu je sam Gospod stavio na raspolaganje.

U skladu sa Božjom Rečju, Njegov Duh treba da nastavi svoje delo u celom razdoblju propovedanja jevanđelja. Tokom mnogih vekova, u vreme nastajanja Svetog pisma Starog i Novog zaveta, Sveti Duh nije prestajao da prosvetljuje um pojedinaca, nezavisno od otkrivenja obuhvaćenih svetim kanonom. Biblija prikazuje kako su, pod uticajem Svetoga Duha, ljudi dobijali opomene, ukore, savete i uputstva, u pitanjima koja ni na koji način nisu bila povezana sa nastajanjem Pisma. Spomenuti su proroci iz raznih vekova o čijim izjavama ništa nije zabeleženo. Sveti Duh je na sličan način, posle zaključenja kanona Svetog pisma, trebalo da nastavi svoje delo, da prosvetljuje, opominje i teši Božju decu.

Isus je obećao svojim učenicima: »A utešitelj Duh Sveti, kojega će Otac poslati u ime moje, On će vas naučiti svemu i napomenuće vam sve što vam rekoh.« (Jovan 14,26) »A kada dođe On, Duh istine, uputiće vas na svaku istinu; … i javiće vam što će biti unapredak.« (Jovan 16,13) Pismo jasno govori da se ova obećanja, koja nisu ograničena samo na dane apostola, odnose na Hristovu crkvu svih vremena. Spasitelj ovako uverava svoje sledbenike: »I evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka veka!« (Matej 28,20) Pavle takođe izjavljuje da se darovi i ispoljavanje Svetoga Duha pokazuju u Crkvi »da se sveti priprave za delo službe, na sazidanje tela Hristova, dokle dostignemo svi u jedinstvo vere i poznanje Sina Božjega, u čoveka savršena, u meru rasta visine Hristove.« (Efescima 4,12.13)

Za vernike u Efesu apostol se ovako molio: »Da Bog Gospoda našega Isusa Hrista, Otac slave, dade vam Duha premudrosti i otkrivenja da ga poznate, i bistre oči srca vašega da biste mogli videti koje je nada njegova zvanja… i kakva je izobilna veličina sile njegove na nama koji verujemo.« (Efescima 1,17-19) Služba Božjeg Duha prosvetljuje razum i otvara um za dubine svete Božje Reči, to je bio blagoslov koji je Pavle želeo da osigura crkvi u Efesu.

Petar je posle zadivljujućeg pokazivanja Svetoga Duha na dan Pedesetnice, pozvao narod da se pokaje i krsti u Hristovo ime, za oproštenje svojih greha, a onda je rekao: »I primićete dar Svetoga Duha, jer je za vas obećanje i za decu vašu, i za sve daljne koje će god dozvati Gospod Bog naš.« (Dela 2,38.39)

U neposrednoj povezanosti sa prizorom velikog Božjega dana, Gospod je preko proroka Joila obećao posebno izlivanje svoga Duha (Joilo 2,28). Ovo proročanstvo je doživelo delimično ispunjenje prilikom izlivanja Svetoga Duha na dan Pedesetnice; ali će svoje potpuno ispunjenje dobiti u pokazivanju božanske blagodati koja će pratiti završno delo jevanđelja.

Velika borba između dobra i zla pojačavaće se sve do samog kraja vremena. U sva vremena sotona je svoj gnev usmeravao protiv Hristove crkve; a Bog je izlivao svoju blagodat i svoga Duha na svoj narod da ga ojača i spremi da se odupre silama zloga. Kada su Hristovi apostoli trebali da objave Njegovo jevanđelje svetu i da ga zapišu za sva buduća vremena, dobili su posebno prosvetljenje Svetim Duhom. Međutim, u vreme kada se Crkva bude približila svom konačnom izbavljenju, sotona će delovati još većom silom. On će se pojaviti obuzet velikim gnevom, »znajući da vremena malo ima«. (Otkrivenje 12,12) On će se truditi »sa svakom silom, i znacima, i lažnim čudesima«. (2. Solunjanima 2,9) Taj vrhunski um, koji je nekada bio najviši među Božjim anđelima, u razdoblju od šest hiljada godina, potpuno se posvetio delu prevare i razaranja. Sveobuhvatnost sotonske veštine i podmuklosti, sve surovosti, razvijene tokom tih vekovnih sukoba, biće u tom završnom sukobu upotrebljene protiv Božjeg naroda. I upravo u to vreme opasnosti, Hristovi sledbenici treba da objave opomenu svetu da se približio drugi Gospodnji dolazak; ljudi će morati da se pripreme da prilikom Njegovog dolaska stanu pred Njega »čisti i pravi u miru«. (2. Petrova 3,14) U to će vreme poseban dar blagodati i sile biti Crkvi isto toliko neophodan kao i u dane apostola.

Prosvetljenje silom Svetog Duha omogućilo je piscu ovih stranica da vidi prizore duge borbe između dobra i zla. Više puta bilo mu je omogućeno da posmatra događaje iz velike borbe između Hrista, Kneza života, Tvorca našeg spasenja, i sotone, kneza zla, uzročnika greha i prvog prestupnika Božjeg zakona. Neprijateljstvo koje je pokazao prema Hristu, sotona je pokazao i prema Hristovim sledbenicima. Tokom cele istorije čovečanstva može se pratiti ista sotonina mržnja prema načelima Božjeg zakona, ista prisutnost laži koja teži da zabludu prikaže kao istinu, čovekove zakone kao Božje zakone, obožavanje stvorenja kao obožavanje Stvoritelja. Tokom svih vekova sotona je ulagao napore da Božji karakter pogrešno predstavi tako da ljudi steknu netačan pojam o Bogu i da bi Ga se zbog toga bojali, mrzeli umesto voleli; on nastoji da ukloni Božji zakon tako da čovek poveruje da je slobodan od njegovih zahteva; progoni sve koji se usude da se usprotive njegovim obmanama. Sve to možemo shvatiti ako proučavamo životopise patrijaraha, proroka, apostola, mučenika i reformatora.

Sotona će se tokom velikog završnog sukoba, poslužiti istim načinom, pokazivati isti duh, truditi se da postigne isti cilj kao i u svim prethodnim stolećima. Ono što je bilo, ponovo će biti, osim što će buduća borba biti obeležena tako pojačanom snagom kakvu svet još nikada do tada nije doživeo. Sotonine prevare biće još podmuklije, njegovi napadi još odlučniji. Ako bude moguće, pokušaće da prevari i same izabrane (Marko 13,22).

Dok je Božji Duh otkrivao mojim mislima velike istine svoje Reči i prizore iz prošlosti i budućnosti, bilo mi je naloženo da objavim drugima ono što mi je bilo otkrivano – da pratim istoriju sukoba kroz sve protekle vekove, posebno da bih je predstavila u takvoj svetlosti koja će rasvetliti borbu u budućnosti koja se brzo približava. Trudeći se da ostvarim taj cilj, pokušavala sam da na takav način izaberem i prikupim zbivanja iz istorije Crkve da sam mogla da pratim razotkrivanje velikih probnih istina koje su u različitim razdobljima bile davane svetu, koje su izazivale sotonin gnev i neprijateljstvo Crkve okrenute svetu, a koje su svojim svedočenjem podržavali oni koji »nisu marili za svoj život do same smrti«.

U tim zapisima možemo sagledati nagoveštaje o sukobu koji je pred nama. Prateći ih u svetlosti Božje Reči, prosvetljeni Njegovim Duhom, možemo sagledati zamke zloga, i opasnosti kojih se moraju čuvati oni koji će prilikom Njegovog dolaska biti proglašeni »bez mane« pred Gospodom.

Veliki događaji koji su obeležili napredak reformi u prošlim vremenima, sada su postali istorija, dobro poznata i široko priznata u protestantskom svetu; to su činjenice koje niko ne može osporiti. Ovu istoriju, u skladu sa svrhom knjige ukratko sam predstavila; ova sažetost mora biti uzeta u obzir, jer su činjenice sabijene u mali prostor koji je izgledao usklađen sa potrebom da njihova važnost bude pravilno shvaćena. U nekim slučajevima, u kojima su istoričari tako grupisali zbivanja da omoguće sažeto, pravilno shvatanje predmeta ili su na prihvatljiv način sažimali pojedinosti, navodila sam njihove reči, međutim, u nekim slučajevima nisam posebno navodila izvore, jer citati nisu bili navođeni s ciljem da autori budu istaknuti kao autoriteti, već zato što su njihove reči omogućavale brzo i jasno predstavljanje predmeta. Prikazivanjem iskustava i pogleda onih koji su unapređivali delo reforme u naše vreme, na sličan način poslužila sam se njihovim objavljenim delima.

Svrha ove knjige nije u tome da predstavi nova saznanja o borbama iz prošlih vremena, već da istakne činjenice i načela od značaja za buduće događaje. Međutim, posmatrani kao deo sukoba između sila svetlosti i tame, svi ovi zapisi o prošlosti dobijaju novo značenje; preko njih je moguće rasvetliti budućnost; osvetliti put onima koji će, kao i reformatori iz prošlih vekova, biti pozvani, da čak suočeni sa opasnošću da izgube sva svoja zemaljska dobra, posvedoče »za Reč Božju i za svedočanstvo Isusa Hrista«!

Ona treba da iznese na videlo prizore iz velike borbe između istine i zablude, da razotkrije sotonina lukavstva, i učini da im se uspešno odupremo, da pronađe zadovoljavajuće rešenje za veliki problem zla, da u takvoj svetlosti prikaže poreklo i konačno uklanjanje greha da se jasno pokaže Božja pravednost i dobra volja u svim Njegovim postupcima prema Njegovim stvorenjima; da se vidi sveta, nepromenljiva priroda Njegovog zakona. To je cilj i svrha ove knjige. Da se njenim uticajem ljudi mogu osloboditi sile tame i postati »sunaslednici nasledstva svetih u videlu«, da slave Onoga koji ih je voleo i dao sebe za njih, iskrena je molitva pisca!

E. G. V.