fbpx

42. Velika borba je završena

41. Pustošenje Zemlje
30/06/2020

Posle hiljadu godina Hristos se ponovo vraća na Zemlju. Prati ga mnoštvo otkupljenih i povorka anđela. Dok silazi sa zastrašujućim veličanstvom, zapoveda umrlim bezakonicima da ustanu i prime svoju kaznu. Oni ustaju kao moćna armija, bezbrojni kao pesak na morskoj obali. Kakve li razlike između njih i onih koji su ustali u prvom vaskrsenju! Pravedni su bili odeveni u besmrtnu mladost i lepotu. Bezakonici nose tragove bolesti i smrti.

Svako oko u tom bezbrojnom mnoštvu vidi slavu Božjega Sina. Bezbrojne čete bezakonika jednoglasno izvikuju: »Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje!« Međutim, ljubav prema Isusu nije ih navela da izgovore ove reči! Sila istine istisnula je ovaj neželjeni uzvik s njihovih usana. Kao što su otišli u grobove, tako su izašli iz njih, noseći isto neprijateljstvo i isti duh pobune protiv Hrista. Njima neće biti dato neko novo vreme milosti da poprave greške iz svog prošlog života. Time niko ništa ne bi dobio. Ceo život proveden u prestupima nije omekšao njihovo srce. Neko novo vreme milosti, koje bi im bilo dato, bilo bi provedeno kao i prvo u pokušajima da izbegnu Božje zahteve i u raspirivanju buntovništva protiv Njega.

Hristos se spušta na Maslinsku goru, odakle se posle vaskrsenja uzneo i odakle su anđeli ponovili obećanje o Njegovom povratku. Prorok kaže: »Doći će Gospod Bog moj, i svi će sveti biti s tobom!« »I noge će njegove stati u taj dan na gori Maslinskoj, koja je prema Jerusalimu s istoka, i gora će se Maslinska raspasti po sredi… da će biti prodol vrlo velika.« »I Gospod će biti car nad svom zemljom, u onaj dan biće Gospod jedan, i ime njegovo jedno.« (Zaharija 14,5.4.9) Kada se Novi Jerusalim u svom blistavom sjaju, bude spustio s Neba, zaustaviće se na mestu koje je bilo očišćeno i pripremljeno za njega. Hristos, zajedno sa svojim narodom i anđelima, ući će u Sveti grad.

Sotona se sada priprema da uđe u poslednju veliku bitku za prevlast. Dok je bio lišen svoje snage i onemogućen u svom delu obmane, knez zla osećao je jad i potištenost, ali kada su mrtvi grešnici ustali iz svojih grobova i kada je video nepregledno mnoštvo na svojoj strani, njegove nade su oživele i odlučio je da ne odustane od dalje borbe. Sve armije izgubljenih prikupiće pod svoju zastavu i pokušaće da uz njihovu pomoć ostvari svoje planove. Grešnici se nalaze u sotoninoj vlasti. Odbacujući Hrista, prihvatili su vladavinu svog pobunjenog vođe. Spremni su da prihvate njegove predloge i izvrše njegove naloge. Ipak, veran svom ranijem lukavstvu, on i dalje ne priznaje da je sotona. Tvrdi da je knez, zakoniti vlasnik ovoga sveta, i da mu je nasledstvo nezakonito oduzeto. Svojim obmanutim podanicima predstavlja se kao izbavitelj, uverava ih da ih je njegova moć pozvala iz grobova i da će ih uskoro osloboditi najsurovije tiranije. Sotona čini čuda da potvrdi svoje izjave, jer Hristos nije na vidiku. On čini da slabi postanu jaki, nadahnjuje sve bezakonike svojim duhom i svojom energijom. Predlaže da ih povede na logor svetih, da zauzmu Sveti grad. S paklenim uživanjem pokazuje nebrojene milione uskrslih iz grobova i izjavljuje da je kao njihov vođa potpuno sposoban da zauzme Grad, i povrati svoj presto i svoje carstvo.

U ovom mnoštvu nalaze se i predstavnici dugovečnog naraštaja koji je živeo pre Potopa; ljudi gorostasnog rasta i blistavog razuma, koji su, pokorivši se vlasti palih anđela, posvetili sve svoje sposobnosti i znanje nastojanju da uzdignu sami sebe, ljudi čija su sjajna umetnička dela navela svet da obožava njihovu genijalnost, ali koji su svojom surovošću i štetnim pronalascima pokvarili Zemlju i uništili božanski lik na njoj, tako da je Bog bio primoran da ih ukloni sa lica Zemlje. Tu su carevi i vojskovođe koji su pokorili mnoge narode, hrabri ljudi koji nikada nisu izgubili nijednu bitku, oholi, častoljubivi ratnici od čijeg su približavanja carstva drhtala. Iz grobova su ustali nepromenjeni. Kada su oživeli, nastavili su u mislima tamo gde je ih je smrt prekinula. Nadahnuti su istom željom da porobljavaju kao i onda kada su pali na bojnom polju.

Sotona se prvo savetuje sa svojim anđelima, a onda i s carevima, osvajačima i moćnicima. Oni odmeravaju snagu i mnoštvo na svojoj strani, i izjavljuju da je armija u Gradu mala u poređenju s njihovom, i da može biti savladana. Stvaraju planove kako da preuzmu bogatstva i slavu Novog Jerusalima. Svi odmah počinju da se pripremaju za bitku. Vešti majstori izrađuju ratna oruđa. Vojni zapovednici, poznati po svojim uspesima, organizuju mnoštvo ratobornih ljudi u vojne formacije.

Konačno se izdaje zapovest za pokret, i bezbrojno mnoštvo polazi – armija kakvu nikada do tada nisu prikupili zemaljski osvajači, kakvu ni sjedinjene snage svih vekova, otkako je započeo rat na Zemlji, nikada nisu pokrenule. Sotona, najmoćniji od svih ratnika, predvodi, a njegovi anđeli ujedinjuju svoje snage za ovu konačnu bitku. Carevi i ratnici su u njegovoj pratnji, a mnoštvo sledi podeljeno u bezbrojne čete, svaka sa svojim posebnim zapovednikom. S vojničkom tačnošću, njihovi zbijeni redovi napreduju prema Božjem gradu preko Zemljine neravne i razorene površine. Na Isusovu zapovest, vrata Novog Jerusalima se zatvaraju, a sotonine armije opkoljavaju grad i spremaju se za napad.

Hristos se sada ponovo pojavljuje na vidiku svojim neprijateljima. Visoko iznad grada, na temeljima od blistavog zlata, nalazi se presto, visok i uzdignut. Na prestolu sedi Božji Sin, a oko Njega su podanici Njegovog carstva. Moć i veličanstvo Isusa Hrista nijedan jezik nije u stanju da opiše, nijedno pero da prikaže. Slava Večnoga Oca okružuje Sina. Sjaj Njegove prisutnosti ispunjava Božji Grad, i razliva se izvan njegovih zidova, preplavljujući celu Zemlju svojim zracima.

Najbliži prestolu su oni koji su nekada bili revnosni u radu za sotonu i koji su, kao glavnja istrgnuta iz ognja, u dubokoj i vatrenoj odanosti sledili svoga Spasitelja. Tu su i oni koji su usred laži i neverstva usavršili svoj hrišćanski karakter, oni koji su poštovali Božji zakon, kada ga je hrišćanski svet proglašavao nevažećim, i milioni onih koji su tokom svih vremena pretrpeli mučeničku smrt zbog svoje vere. Iza njih je »narod mnogi, kojega ne može niko izbrojiti, od svakoga kolena i jezika, naroda i plemena, stajaše pred prestolom, obučen u haljine bele, i palme u rukama njihovim.« (Otkrivenje 7,9) Njihova borba je završena, njihova pobeda sigurna. Oni su svoju trku završili i dobili nagradu. Palmove grančice u njihovim rukama predstavljaju simbol njihove pobede, a bela odeća, znak savršene Hristove pravednosti, sada je postala i njihova.

Otkupljeni udružuju glasove u pesmi hvale koja nekoliko puta odjekuje nebeskim prostranstvima: »Spasenje Bogu našemu koji sedi na prestolu i Jagnjetu!« (Otkrivenje 7,10) Anđeli i serafimi sjedinjuju svoje glasove u obožavanju. Pošto su se otkupljeni uverili u sotoninu moć i zloćudnost, uvideli su, kao nikada do tada, da ih nikakva sila osim Hristove ne bi mogla učiniti pobednicima. U celom tom blistavom mnoštvu spasenih nema nijednoga koji bi svoje spasenje pripisao sebi, koji bi pomislio da je pobedio svojom silom i dobrotom. Oni ne spominju ništa od svega što su učinili ili pretrpeli; tema svake pesme, sadržina svake himne je ista: Spasenje Bogu našemu i Jagnjetu!

Konačno krunisanje Božjeg Sina obavljeno je u prisutnosti okupljenih stanovnika Zemlje i Neba. A onda, Car nad carevima zaogrnut uzvišenim veličanstvom i silom, izriče presudu nad pobunjenicima protiv svoje vladavine, izriče pravdu nad onima koji su prestupili Njegov zakon i tlačili Njegov narod. Božji prorok kaže: »I videh veliki beli presto i onoga što seđaše na njemu od čijeg lica bežaše nebo i zemlja, i mesta im se ne nađe. I videh mrtvace male i velike gde stoje pred Bogom i knjige se otvoriše i druga se knjiga otvori, koja je knjiga života; i sud primiše mrtvaci kao što je napisano u knjigama, po delima svojima.« (Otkrivenje 20,11.12)

Čim se knjige izveštaja budu otvorile, čim Isusovo oko bude pogledalo bezakonike, oni će postati svesni svakog greha koji su učinili. Videće tačno gde je njihova noga skrenula s puta neporočnosti i svetosti, i dokle su ih njihova oholost i buntovnost odvele u kršenju Božjeg zakona. Zavodnička iskušenja koja su prizivali svojom popustljivošću prema grehu, zloupotrebljeni blagoslovi, prezreni Božji glasnici, odbačene opomene, nepokajano srce – sve to, kao da je napisano ognjenim slovima, pojaviće im se pred očima.

Iznad prestola pojaviće se krst; i kao u panoramskom prikazu pojaljivaće se i prizori Adamovog iskušenja i pada, i svega što se događalo prilikom velikog plana spasenja. Spasiteljevo skromno rođenje, Njegovo detinjstvo u jednostavnosti i poslušnosti, Njegovo krštenje u Jordanu, post i kušanje u pustinji, Njegova javna služba, koja je pred ljudima otkrivala najdragocenije nebeske blagoslove, dani ispunjeni delima ljubavi i milosti; noći provedene na molitvi i bdenju u planinskoj samoći zavere iz zavisti, mržnje i zlobe kojima su ljudi uzvraćali Njegova dobročinstva, strašna, nedokučiva duševna borba u Getsimaniji kada se lomio pod teškim teretom greha celoga sveta, izdajničko predavanje u ruke krvožednoj gomili, strašni događaji u toku te noći užasa – kada su bespomoćnog Zatvorenika, koga su ostavili Njegovi voljeni učenici, grubo provodili ulicama Jerusalima; kada su Božjega Sina likujući izvodili pred Anu, dovodili u palatu poglavara svešteničkog, u Pilatovu sudnicu, pred podlog i surovog Iroda, kada su Ga ismejavali, vređali, mučili i osudili na smrt – sve to biće živo prikazano.

A onda će se pred uzdarhtalim mnoštvom pokazati završni prizori – strpljivi Paćenik koji korača prema Golgoti; Knez Neba koji visi na krstu, oholi sveštenici i podrugljiva gomila koji se smeju Njegovoj samrtnoj borbi, natprirodna tama, uskolebana zemlja, odvaljene stene, otvoreni grobovi, sve čime je bio obeležen trenutak kada je Otkupitelj sveta dao svoj život.

Strašni prizori su prikazani izgleda upravo onako kako su se i odigrali. Sotona, njegovi anđeli i njegovi podanici nemaju snage da odvrate pogled od slike koja prikazuje njihovo delo. Svaki učesnik seća se dela koje je učinio. Irod, koji je pobio nevinu decu u Vitlejemu s ciljem da uništi Cara Izrailjevog, podmukla Irodijada, na čijoj duši leži krv Jovana Krstitelja, slabi, prevrtljivi Pilat, podrugljivi vojnici, sveštenici i glavari, kao i gnevna gomila koja viče: »Krv Njegova na nas i na decu našu«, svi uviđaju veličinu svoje krivice. Uzaludno pokušavaju da se sakriju od božanskog dostojanstva Njegovog lica, koje sjajem nadmašuje slavu Sunca, dok otkupljeni stavljaju svoje krune pred Spasiteljeve noge, uzvikujući: »On je umro za mene!«

U otkupljenom mnoštvu nalaze se i Hristovi apostoli: hrabri Pavle, vatreni Petar, voljeni Jovan pun ljubavi, njihova iskrena braća, a s njima i mnoštvo mučenika; dok se izvan zidova, zajedno sa svim što je sramno i nečisto, nalaze oni koji su ih progonili, zatvarali i ubijali. Tu je Neron, okrutno i poročno čudovište, koji posmatra radost i oduševljenje onih koje je nekada mučio i u čijem je najtežem bolu nalazio sotonsko uživanje. I Njegova majka je prisutna da vidi rezultate svoga posla, da vidi kako su zloćudni pečat, koji je utisnula u karatker svoga sina i nesavladive strasti koje je svojim uticajem i primerom podržavala, doneli kao plod zločine od kojih je drhtao svet.

Tu su i papski sveštenici i prelati, koji su sebe proglašavali Hristovim predstavnicima, iako su se služili mučilištima, lomačama i tamnicama da ovladaju savešću Njegovog naroda. Tu su i oholi pontifeksi koji su sebe uzdizali iznad Boga i usuđivali se da menjaju zakon Najvišega. Ti samozvani crkveni oci moraće da polože račun pred Bogom, račun koji bi rado izbegli. Prekasno su uvideli da Sveznajući revnuje za svoj Zakon i da neće ni na koji način opravdati krivoga. Shvataju sada da Hristos izjednačava svoje interese s interesima svoga napaćenog naroda, i osećaju moć Njegovih reči: »Kada učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Matej 25,40)

Ceo grešni svet stoji pred Božjom sudijskom stolicom optužen da je izdao nebesku vlast. Grešnici nemaju nikoga da zastupa njihov slučaj, a presuda na večnu smrt zato im je izrečena.

Svima postaje jasno da plata za greh nije željena nezavisnost i večni život, već robovanje, propadanje, i smrt. Bezakonici vide šta su izgubili svojim pobunjeničkim životom. Oni su prezreli večnu i od svega pretežniju slavu, kada im je bila ponuđena, a kako im poželjna sada izgleda! »Sve to«, uzvikuje izgubljena duša, »mogla sam imati, ali odlučila sam da to udaljim od sebe! O, kakve li neshvatljive zaslepljenosti! Zamenila sam mir, sreću i čast za bedu, sramotu i očajanje!« Svi uviđaju da je njihovo isključenje sa Neba pravedno. Svojim životom oni kao da su govorili: »Ne želimo da taj Čovek (Isus) vlada nad nama!«

Grešnici, kao u zanosu, prate krunisanje Božjeg Sina. U Njegovim rukama vide ploče Božjeg zakona, pravila koja su prezirali i prestupali. Gledaju izlive divljenja, ushićenja i obožavanja iz redova spasenih, i dok melodije pesama dopiru do mnoštva izvan zidina, svi jednoglasno uzvikuju: »Velika su i divna dela tvoja, Gospode Bože Svedržitelju, pravedni su i istiniti putevi tvoji, care svetih« (Otkrivenje 15,3), i padajući ničice, obožavaju Kneza života.

Sotona zanemeo posmatra slavu i veličanstvo Isusa Hrista. On, koji je nekada bio heruvim zaklanjač, seća se odakle je pao. Blistavi serafim, »sin zore«; koliko se promenio, koliko se pokvario! Zauvek je isključen iz Saveta u kome je nekada bio poštovan. Sada vidi drugoga kako stoji u Očevoj blizini i zaklanja Njegovu slavu. Vidi kako jedan anđeo visokog rasta i veličanstvene pojave stavlja krunu na Hristovu glavu, i zna da je uzvišeni položaj toga anđela mogao da pripadne njemu.

Oživljavajući sećanje, vraća se na mesto svoje nevinosti i neporočnosti, seća se mira i spokojstva koje je uživao, sve dok se nije prepustio gunđanju protiv Boga, zavisti protiv Hrista. Njegove optužbe, njegova buntovnost, njegove obmane, kojima je zadobijao naklonost i podršku anđela, njegova tvrdovrata upornost da ne popravi svoju grešku, kada mu je Bog ponudio oproštenje – sve mu se to živo vraća u sećanje. Razmatrao je i svoje delovanje među ljudima i njegove posledice – neprijateljstvo čoveka prema čoveku, užasno uništavanje života, podizanje i propadanje carstava, obaranje prestola, neprestano smenjivanje pobuna, sukoba i revolucija. Seća se svojih upornih napora da spreči Hristovo delo, i da sve dublje obori čoveka. Uviđa da su njegove paklene zavere bile nemoćne da unište one koji su se oslanjali na Isusa. Dok posmatra svoje carstvo, plodove svojih napora, vidi samo poraze i propast. Naveo je mnoštvo da poveruje da će im Božji grad pasti u ruke kao lak plen; ali dobro zna da nije tako. U velikoj borbi, uvek je bio pobeđivan i prisiljavan na odstupanje. Moć i veličanstvo Večnoga veoma je dobro upoznao.

Cilj velikog buntovnika oduvek je bio da opravda sebe i dokaže da je božanska uprava izazvala pobunu. U želji da to postigne, naprezao je sve sile svoga divovskog razuma. Radio je promišljeno i sistematski i sa začuđujućim uspehom, navodeći nepregledno mnoštvo da prihvati njegovo objašnjenje velike borbe koja se vodi tako dugo. Hiljadama godina ovaj veliki zaverenik podmetao je laž umesto istine. Međutim, sada je došlo vreme da pobuna bude konačno slomljena i da sotonina istorija i karakter budu obelodanjeni. U svom poslednjem velikom naporu da Hrista zbaci s prestola, da uništi Njegov narod i zauzme Božji grad, veliki varalica potpuno se razotkrio. Oni koji su se sjedinili s njim, shvatili su da je njegovo delo doživelo potpuni poraz, i Hristovi sledbenici i verni anđeli sagledali su u punoj svetlosti njegove spletke protiv Božje vladavine. Tako je postao predmet sveopšteg prezira.

Sotona je shvatio da ga je njegova svojevoljna pobuna onesposobila za Nebo. On je uvežbao svoje snage za rat protiv Boga; nebeska neporočnost, mir i sklad za njega bi predstavljali najstrašnije mučenje. Njegove optužbe protiv Božje milosti i pravednosti sada su ućutkane. Sramota koju je pokušao da prebaci na Gospoda potpuno je pala na njega. Zato se sada klanja i priznaje pravednost svoje osude.

»Ko se neće pobojati tebe, Gospode, i proslaviti ime tvoje? Jer si ti jedan svet; jer će svi neznabošći doći i pokloniti se pred tobom, jer se tvoji sudovi javiše.« (Otkrivenje 15,4) Svako pitanje o istini i zabludi koje se pojavilo za vreme dugog trajanja velike borbe sada je razjašnjeno. Posledice pobune, plodovi odbacivanja božanskih pravila, sve je izloženo pogledu svih stvorenih bića. Razlika između sotonine vladavine i božanske uprave predstavljena je celom svemiru. Sotonu su osudila vlastita dela. Božja mudrost, Njegova pravednost i Njegova dobrota potpuno su odbranjene. Sada je postalo jasno da su svi Njegovi postupci u velikoj borbi bili učinjeni tako da donesu večno dobro Njegovom narodu i dobro svim svetovima koje je stvorio. »Neka te slave, Gospode, sva dela tvoja, i sveci tvoji neka te blagosiljaju.« (Psalam 145,10) Istorija greha za svu večnost stajaće kao svedočanstvo da je sa postojanjem Božjeg zakona povezana sreća svih bića koja je Bog stvorio. Sa svim činjenicama o velikoj borbi na vidiku, ceo svemir, i veran i buntovan, jednoglasno uzvikuje: »Pravedni su i istiniti putevi tvoji, care svetih!«

Pred celom svemirom jasno je predstavljena velika žrtva koju su Otac i Sin prineli za čoveka. Došlo je vreme da Hristos zauzme svoje mesto i bude proslavljen više od svakog poglavarstva i vlasti i od svakog drugog imena. Izdržao je krst i pretrpeo sramotu samo zbog radosti koja mu je bila obećana – da će mnoge sinove dovesti u slavu. Iako je žalost bila neopisivo  velika, sramota neiskazana, radost je bila neuporedivo veća, a slava blistavija! Hristos sada posmatra otkupljene, obnovljene po Njegovom obličju, bića čije srce nosi savršeni otisak božanstva, svako lice savršeno odsjajuje lik svoga Cara. U njima gleda plod truda svoje duše, i potpuno je zadovoljan. Glasom koji dopire do svih okupljenih pravednika i mase bezbožnika, objavljuje: »Pogledajte one koje sam otkupio svojom krvlju! Za njih sam trpeo, za njih sam umro, da u toku svih vekova večnosti mogu boraviti u mojoj prisutnosti!« Pesme hvale uzdižu se iz mnoštva u belim haljinama koje se okupilo oko prestola: »Dostojno je jagnje zaklano da primi silu i bogatstvo i premudrost i jačinu i čast i slavu i blagoslov!« (Otkrivenje 5,12)

Sotona je bio prisiljen da prizna Božju pravednost i da se pokloni pred Hristovom premoći, ali njegov karakter ostao je nepromenjen. Duh pobune, sličan moćnoj reci, ponovo je provalio iz njega. Pun gneva, odlučio je da ne odustane od borbe i da je došlo vreme da uloži poslednji očajnički napor protiv Cara Neba. Požurio je među svoje podanike, pokušavajući da ih nadahne svojim gnevom, da ih pokrene da pođu u bitku. Međutim, među svim bezbrojnim milionima svojih podanika, koje je naveo na pobunu, nije našao nijednoga koji je spreman da prizna njegovu vlast. Njegova moć je iscrpljena. Grešnici su obuzeti istom mržnjom prema Bogu koja ispunjava i sotonu, ali uviđaju da je njihov slučaj beznadežan, da ne mogu pobediti Gospoda. Njihov gnev protiv sotone i onih koji su mu pomagali u delu prevare zato se raspaljuje i u demonskom besu okreću se protiv njih.

Gospod kaže: »Što izjednačuješ srce svoje sa srcem Božjim, zato evo ja ću dovesti na tebe inostrance, najljuće između naroda, i oni će istrgnuti mačeve svoje na lepotu mudrosti tvoje i ubiće svetlost tvoju. Svaliće te u jamu.« »Zatrću te između kamenja ognjenoga, heruvime zaklanjaču… baciću te na zemlju, pred careve ću te položiti da te gledaju… obratiću te u pepeo na zemlju, pred careve ću te položiti da te gledaju…. bićeš strahota i neće te biti doveka.« (Jezekilj 28, 6-8. 16-19)

»Jer će obuća svakoga ratnika koji se bije u graji i odelo u krv uvaljano, izgoreti i biti hrana ognju.« »Jer se Gospod razgnevio na sve narode, razljutio se na svu vojsku njihovu, zatrće ih, predaće ih na pokolj.« »Pustiće na bezbožnike dažd od živoga ugljevlja, ognja i sumpora, i ognjeni vetar biće im deo iz čaše.« (Isaija 9,5; 34,2; Psalam 11,6) Oganj pada od Gospoda sa neba. Zemlja se rastače. Oružje sakriveno u dubini Zemlje je izvučeno. Plamen koji proždire izbija iz svake razjapljene raseline. Stene su zahvaćene ognjem. Osvanuo je dan koji gori kao peć. Elementi se tope od žestoke vrućine, ali gori i Zemlja i sva dela koja su na njoj (Malahija 4,1; 2. Petrova 3,10). Površina Zemlje izgleda kao rastopljena masa – ogromno, uzavrelo ognjeno jezero. To je vreme suda i propasti bezbožnih ljudi, »jer će biti dan osvete Gospodnje, godina plaćanja, da bi se osvetio Sion«. (Isaija 34,8)

Bezakonici primaju svoju platu na Zemlji (Priče 11,31). »I svi će ponositi i svi koji rade bezbožno biti strnjika, i upaliće će ih dan koji ide, veli Gospod nad vojskama.« (Malahija 4,1) Neki su uništeni u jednom trenutku, dok drugi pate mnogo dana. Svi su kažnjeni »po delima svojim«. Pošto su gresi pravednika položeni na sotonu, on mora da pati ne samo zbog svoje pobune, već i zbog svih greha na koje je naveo pripadnike Božjeg naroda. Njegova kazna biće mnogo teža od kazne onih koje je prevario. Kada nestanu svi koji su podlegli njegovim obmanama, on će i dalje morati da živi i pati. Plamenom očišćenja grešnici su konačno uništeni, i koren i grane – sotona kao koren, njegovi sledbenici kao grane. Izvršena je puna kazna po Zakonu, zadovoljeni su njegovi pravedni zahtevi, a Nebo i Zemlja potvrđuju Gospodnju pravednost.

Sotonino razorno delo zauvek je završeno. Šest hiljada godina provodio je svoju volju, ispunjavajući Zemlju jadom, izazivajući žalost u celom svemiru. Celokupno delo stvaranja stenjalo je i uzdisalo od muke. Sada su Božja stvorenja zauvek oslobođena njegove prisutnosti i iskušenja. »Sva Zemlja počiva i mirna je; pevaju iza glasa.« (Isaija 14,7) Slavljeničke i pobedonosne pesme uzdižu se iz celog vernog svemira: »Aliluja, jer caruje Gospod Bog Svedržitelj!« (Otkrivenje 19,6)

Dok je Zemlja bila obavijena ognjem uništenja, pravedni su bili sigurni u Svetom gradu. Nad onima koji su dobili deo u prvom vaskrsenju, druga smrt nema vlasti. Dok je bezakonicima kao oganj koji proždire, Bog je svome narodu Sunce i Štit (Otkrivenje 20,6; Psalam 84,11).

»I videh nebo novo i zemlju novu; jer prvo nebo i prva zemlja prođoše.« (Otkrivenje 21,1) Oganj koji je uklonio bezakonike očistio je Zemlju. Svaki trag prokletstva je izbrisan. Nikakav večno razgoreli pakao neće podsećati otkupljene na strašne posledice greha.

Samo jedno jedino podsećanje ostaje: naš Otkupitelj zauvek će nositi ožiljke svoga raspeća. Na Njegovom ranjenom čelu, na Njegovom boku, na Njegovim rukama i nogama, nalaze se jedini tragovi surovog dela koje je greh obavio. Prorok, posmatrajući Hrista u Njegovoj slavi kaže: »Svetlost mu beše kao sunce, zraci izlažahu mu iz ruku, i onde beše sakrivena sila njegova.« (Avakum 3,4) U probodenim rebrima iz kojih je potekla crvena reka koja je pomirila čoveka sa Bogom, nalazila se Spasiteljeva slava, tu je bila »sakrivena sila njegova«. »Moćan da spase« svojom žrtvom otkupljenja, bio je moćan i da izvrši pravdu nad onima koji su prezreli Božju milost. Znaci Njegovog poniženja predstavljaju i oznake Njegove najviše časti; tokom svih beskrajnih vekova večnosti rane sa Golgote služiće Mu na slavu i objavljivaće Njegovu moć.

»I ti, kulo stadu, steno kćeri Sionske, tebi će doći prva vlast.« (Mihej 4,8) Došlo je vreme koje su s čežnjom očekivali sveti ljudi od vremena kada je plameni mač prvom paru preprečio put u Edem, vreme »za izbavljenje tečevine na hvalu slave njegove«. (Efescima 1,14) Zemlja koja je prvobitno bila predata čoveku kao njegovo carstvo ali koja je njegovom izdajom prešla u sotonine ruke, i koju je ovaj moćni neprijatelj tako dugo držao, vraćena je čoveku zahvaljujući planu otkupljenja. Sve što je grehom bilo izgubljeno sada je vraćeno. »Jer ovako veli Gospod… koji je sazdao zemlju, i načinio je i utvrdio, i nije je stvorio naprazno, nego je načinio da se na njoj nastava.« (Isaija 45,18) Božja prvobitna namera prilikom stvaranja Zemlje sada se ostvarila, kada je ona postala večno boravište otkupljenih. »Pravednici će naslediti zemlju, i živeće na njoj doveka.« (Psalam 37,29)

Iz straha da svoje buduće nasledstvo ne shvate suviše materijalno, mnogi simbolički tumače upravo one istine koje nas upućuju da ga smatramo svojim domom. Hristos je uveravao svoje učenike da odlazi da im u kući Oca svojega pripremi stanove. Oni koji prihvataju učenje Božje Reči ne mogu ostati u neznanju, kada je u pitanju njihovo nebesko boravište. A ipak, »što oko ne vide, i uho ne ču, i u srce čoveku ne dođe, ono ugotovi Bog onima koji ga ljube« (1. Korinćanima 2,9). Ljudski jezik nema moći da opiše nagradu koju će dobiti pravedni. Ona će biti poznata samo onima koji je budu ugledali. Nijedan smrtni um ne može da shvati slavu Božjeg raja.

U Bibliji se nasledstvo spasenih naziva »otadžbina« (Jevrejima 11,14-16; Čarnić). Tamo nebeski Pastir vodi svoje stado na izvore žive vode. Drvo života donosi svoje plodove svakoga meseca, a lišće toga drveta služi (za isceljenje) narodima. Tamo se nalaze i potoci koji ne presušuju, bistri kao kristal, a na njihovim obalama lelujavo drveće svojom senkom natkriljuje staze pripremljene za Gospodnje otkupljene. Tamo se široke ravnice produžuju u prekrasne brežuljke iza kojih Božje planine uzdižu svoje veličanstvene vrhove. Božji narod, koji je toliko vremena proveo kao putnik i došljak, naći će svoj dom na tim spokojnim proplancima i pored živih potoka.

»I moj će narod sedeti u mirnu stanu i u šatorima pouzdanim, na počivalištima tihim.« »Neće se više čuti nasilje u tvojoj zemlji, ni pustošnje i potiranje na međama tvojim; nego ćeš zvati zidove svoje spasenjem i vrata svoja hvalom.« »I oni će graditi kuće i sedeće u njima, i sadiće vinograde i ješće rod njihov. Neće oni graditi, a drugi se naseliti; neće saditi, a drugi jesti; jer će dani narodu mojemu biti kao dani drvetu, i izabranicima će mojim ovetšati dela ruku njihovih.« (Isaija 32,18; 60,18; 65,21.22)

Tamo, »radovaće se… pustinja i zemlja sasušena, veseliće se pustoš i procvetati kao ruža.« »Mesto trnja niknuće jela, mesto koprive niknuće mirta, i to će biti Gospodu u slavu, za večan znak, kojega neće nestati.« »I vuk će boraviti s jagnjetom, i ris će ležati s jaretom; tele i lavić i ugojeno živinče biće zajedno, i malo dete vodiće ih… neće uditi ni potirati na svoj svetoj gori mojoj; jer će zemlja biti puna poznanja Gospodnjega kao more vode što je puno.« (Isaija 35,1; 55,13; 11,6.9)

Bol neće postojati u nebeskoj atmosferi. Tamo više neće biti suza, ni pogrebnih povorki, ni znaka žalosti. »I smrti neće biti više, ni plača ni vike… jer prvo prođe.« »I niko od stanovnika neće reći: bolestan sam. Narodu koji živi u njemu oprostiće se bezakonje.« (Otkrivenje 21,4; Isaija 33,24)

Tu je i Novi Jerusalim, prestoni grad proslavljene nove Zemlje, »venac u ruci Gospodnjoj, carska kruna u ruci Boga svojega.« »I svetlost njegova beše kao dragi kamen, kao kamen jaspis svetli«. »I narodi koji su spaseni hodiće u videlu njegovu, i carevi zemaljski doneće slavu i čast svoju u njega.« Gospod kaže: »I ja ću se veseliti radi Jerusalima, i radovaću se radi naroda svojega!« »Evo skinije Božje među ljudima, i živeće s njima, i oni će biti narod njegov, i sam Bog biće s njima Bog njihov.« (Isaija 62,3; Otkrivenje 21,11.24; Isaija 65,19; Otkrivenje 21,3)

U Božjem gradu »noći… neće biti«. Nikome više neće biti potreban odmor, niti će ga poželeti. Niko se više neće umarati ispunjavajući Božju volju ili odajući hvalu Njegovom imenu. Uvek ćemo osećati svežinu jutra i ona nikada neće ni prestajati. »Niti će potrebovati videla od žiška, ni videla sunčanoga, jer će ih obasjavati Gospod Bog.« (Otkrivenje 22,5) Sunčeva svetlost biće zamenjena sjajem koji neće biti bolno zaslepljujući, ali će ipak daleko nadmašivati njegov podnevni sjaj. Božja i Jagnjetova slava ispuniće Sveti grad neprolaznom svetlošću. Otkupljeni će živeti u slavi neprolaznog dana bez sunčeve svetlosti.

»I crkve ne videh u njemu; jer je njemu crkva Gospod Bog Svedržitelj i Jagnje.« (Otkrivenje 21,22) Božji narod ima prednost da se slobodno druži s Ocem i Sinom. »Tako sada vidimo kao kroz staklo u zagonetki.« (1. Korinćanima 13,12) U delima prirode i Njegovim postupcima s ljudima, mi sada vidimo odraz Božjeg lika kao u ogledalu, ali tada ćemo Ga, bez tamnog vela među nama, videti licem k licu. Stajaćemo u Njegovoj prisutnosti i gledati slavu Njegovog lica.

Tamo će otkupljeni sve upoznati, kao što i sami biti poznati. (1. Korinćanima 13,12) Ljubav i naklonost, osećanja koja im je sam Bog usadio u dušu čoveka dobiće tamo svoj najlepši izraz. Neporočno druženje sa svetim bićima, skladan zajednički život sa blaženim anđelima i vernima iz svih vekova, koji su oprali i ubelili haljine svoje u krvi Jagnjetovoj, svete veze koje povezuju »svu čeljad i na nebesima i na zemlji« (Efescima 3,15), sve to doprinosiće sreći otkupljenih.

Besmrtni umovi tamo će oduševljeno i neumorno razmišljati o čudima stvaralačke moći i tajnama otkupiteljske ljubavi. Neće tamo biti surovog, prevarljivog neprijatelja više da nas navodi da zaboravimo Boga. Svaka sposobnost će se razvijati, svaki dar povećavati. Prikupljanje znanja neće umarati um, niti iscrpljivati snagu. Tamo će se najuzvišeniji poduhvati ostvarivati, najplemenitije težnje dostizati, najviše želje ispunjavati, ali i dalje će biti novih vrhova na koje se treba popeti, novih istina koje treba shvatiti, novih ciljeva koji će zahtevati ulaganje svih snaga uma i duše i tela.

Onima koje je Bog otkupio sve riznice svemira biće otvorene za istraživanje. Neopterećeni smrtnošću, oni će neumorno leteti prema dalekim svetovima – svetovima koji su duboko žalili gledajući ljudske patnje, ali i pesmama radosti pozdravljali vest o svakoj otkupljenoj duši. Deca Zemlje sa uživanjem upoznavaće radost i mudrost bezgrešnih bića. Otkrivaće riznice znanja i razumevanja, koje su stvarane vekovnim razmišljanjem o Božjim delima. Nepomućenim pogledom posmatraće slavu stvaranja – Sunca i zvezda i njihovih sistema, koji prema unapred određenom redu kruže oko Božjeg prestola. Uvideće da je na svakom stvorenom delu, od najmanjeg do najvećeg, napisano Stvoriteljevo ime, i da svako objavljuje bogatstvo Njegove moći.

Godine večnosti, dok budu prolazile donosiće sve slavnija i bogatija otkrivenja o Bogu i Hristu. Umnožavanjem znanja umnožavaće se ljubav, poštovanje i sreća. Što više budu upoznavali Boga, ljudi će se sve više i više diviti Njegovom karakteru. Isus će im otkrivati bogatstva otkupljenja i zadivljujuća dostignuća u velikoj borbi sa sotonom, a srca otkupljenih plamteće sve vatrenijom odanošću, i svi oni će sa većom radošću podizati svoje zlatne harfe; a deset tisuća puta deset tisuća i tisuću tisuća glasova sjedinjavaće se u silan hor.

»I svako stvorenje što je na nebu i na zemlji i pod zemljom i što je na moru i što je u njima, sve čuh gde govore: onome što sedi na prestolu i jagnjetu blagoslov i čast i slava i država u vek veka!« (Otkrivenje 5,13)

Velika borba je završena. Greha i grešnika više nema. Ceo svemir je čist. Sklad i radost ispunjavaju beskrajno delo stvaranja. Od Onoga koji je sve stvorio teče život, i svetlost, i radost u sva prostranstva bezgraničnosti. Od najsitnije čestice do najvećeg sveta, sve stvoreno, živo i neživo, u svojoj nepomućenoj lepoti i savršenoj radosti, objavljuje da je Bog Ljubav.