fbpx

39. Vreme velike nevolje

38. Poslednja opomena
30/06/2020
40. Božji narod izbavljen
30/06/2020

»A u to će se vreme podignuti Mihailo, veliki knez, koji brani svoj narod; i biće žalosno vreme, kakvoga nije bilo otkako je naroda do tada; i u to će se vreme izbaviti tvoj narod, svaki koji se nađe zapisan u knjizi.« (Danilo 12,1)

Kada se bude završilo objavljivanje treće anđeoske vesti, milost će prestati da posreduje za grešne stanovnike Zemlje. Božji narod je završio svoje delo. Primio je »pozni dažd«, »osveženje od lica Gospodnjega« i postao spreman za teške trenutke koji mu predstoje. Anđeli žure tamo-amo po Nebu. Jedan anđeo, koji se vratio sa Zemlje, objavljuje da je njegovo delo dovršeno; jer je svet stavljen na konačnu probu, a svi koji su ostali verni božanskim propisima primili su »pečat živoga Boga«. Tada Isus završava svoju posredničku službu u nebeskom Svetilištu. On podiže svoje ruke i glasno kaže: »Svrši se«, a sve anđeoske čete skidaju svoje krune, dok On daje svečanu izjavu: »Ko čini nepravdu, neka još čini nepravdu; i ko je pogan, neka se još pogani; i ko je pravedan, neka još čini pravdu; i ko je svet, neka se još sveti.« (Otkrivenje 22,11) Svaki slučaj već je rešen, bilo za život ili za smrt. Hristos je obavio delo pomirenja za svoj narod i izbrisao njegove grehe. Broj Njegovih podanika je popunjen; »carstvo i vlast i veličina carska pod celim nebom« treba da bude predata naslednicima spasenja i Isus da zavlada kao Car nad carevima i Gospodar nad gospodarima.

Kada Isus bude napustio Svetilište, tama će pokriti stanovnike Zemlje. U ovom zastrašujućem trenutku pravednici će morati da žive pred očima svetoga Boga bez Posrednika. Ograničenja koja su do tada vezivala bezakonike uklonjena su i sotona stiče potpunu vlast nad konačno nepokajanima. Božje veliko strpljenje je iscrpljeno. Svet je odbacio Njegovu milost, prezreo Njegovu ljubav, pogazio Njegov zakon. Bezakonici su prešli granice vremena milosti, i Božji Duh, kome su se uporno protivili, konačno se povukao. Nezaštićeni božanskom blagodaću, nemaju nikakve zaštite od Nečastivoga. Sotona će zato baciti stanovnike Zemlje u veliku, konačnu nevolju. Kada Božji anđeli prestanu da zadržavaju strašne oluje ljudskih strasti, biće oslobođeni svi elementi sukoba. Ceo svet biće uvučen u propast mnogo strašniju od one koja je zadesila stari Jerusalim.

Samo jedan anđeo pobio je sve prvence u Egiptu i tugom ispunio zemlju. Kada je brojeći narod, David uvredio Boga jedan anđeo je izazvao strašno pustošenje, kojim je bio kažnjen njegov greh. Istu razornu snagu koju su pokazali sveti anđeli kada im je Bog zapovedio, pokazaće i zli anđeli kada im to Bog bude dozvolio. Već sada su spremne te snage i samo čekaju božansku dozvolu da na sve strane poseju pustoš.

Oni koji poštuju Božji zakon bili su optuženi da su prizvali božanske sudove na Zemlju, pa će biti proglašeni krivi i za strašne poremećaje u prirodi, sukobe i krvoprolića među ljudima koji su ispunili zemlju jaucima. Sila koja je pratila objavljivanje poslednje opomene razgnevila je bezakonike, njihov gnev je usmeren protiv svih koji su prihvatili vest, a sotona će još žešće raspirivati duh mržnje i progonstva.

Kada se Božja prisutnost konačno povukla iz jevrejskog naroda, sveštenici i narod to nisu znali. Iako su se nalazili pod sotonskom vlašću, iako su ih razdirale najstrašnije i najpogubnije strasti, i dalje su sebe smatrali Božjim izabranim narodom. Služba u Hramu bila je nastavljena, žrtve su prinošene na oskrnavljenim oltarima, svakodnevno su prizivani božanski blagoslovi na narod koji je bio kriv za smrt Božjeg dragog Sina i koji je pokušavao da pobije Njegove propovednike i apostole. Isto tako, kada neopoziva odluka u nebeskom Svetilištu bude izrečena i kada sudbina sveta bude zauvek zapečaćena, stanovnici Zemlje to neće znati. Narod, iz čije se sredine Božji Duh zauvek povukao, nastaviće da obavlja svoje verske forme, a sotonska revnost kojom će ih ispuniti knez zla da bi ostvario svoje zle planove, biće slična revnosti za Boga.

Pošto je svetkovanje sedmičnog dana odmora, postalo predmet sukoba u celom hrišćanstvu, pošto su se i verski i svetovni autoriteti ujedinili da nametnu zakonsku obavezu svetkovanja nedelje, uporno odbijanje neznatne manjine da se pokori većinskom zahtevu, izložiće njene pripadnike sveopštem preziru. Svi će isticati da manjina koja se protivi ustanovi Crkve i zakonu države ne zaslužuje nikakav obzir, da će biti mnogo bolje da njeni pripadnici stradaju negoli da celi narodi budu izloženi zbrci i bezakonju. Isti razlog pre osamnaest stoleća (pisano krajem devetnaestog stoleća – prim. prev) »starešine narodne« iznele su protiv Hrista. Lukavi Kajafa je rekao: »I ne mislite da je nama bolje da jedan čovek umre za narod, negoli da sav narod propadne.« (Jovan 11,50) Ovaj razlog izgledaće im uverljiv, pa će konačno biti izdat dekret protiv onih koji svetkuju dan odmora u skladu sa četvrtom zapovesti, optužujući ih kao zločince koji zaslužuju najtežu kaznu, i dajući ljudima slobodu da ih posle isteka određenog vremena pobiju. Rimsko sveštenstvo staroga sveta i otpali protestantizam Novoga sveta postupaće na isti način prema onima koji poštuju sve božanske propise.

Božji narod biće tada izložen prizorima žalosti i očajanja koje prorok opisuje kao vreme muke Jakovljeve. »Jer ovako veli Gospod: čusmo viku od prepadanja, straha, a mira nema… I u svih se promenila lica i prebledela. Jaoh! Jer je velik ovaj dan, nije bilo takvoga, i vreme je muke Jakovljeve, ipak će se izbaviti od nje.« (Jeremija 30, 5-7)

Jakovljeva noć straha, kada se u molitvi rvao za izbavljenje od Isavove ruke (1. Mojsijeva 32,24-30), predstavlja iskustvo Božjeg naroda u ovo vreme nevolje. Zbog prevare koju je učinio da bi stekao očev blagoslov, namenjen Isavu, Jakov je pobegao da spase život, uplašen smrtonosnim pretnjama koje mu je brat uputio. Pošto je u izgnanstvu proveo mnogo godina, krenuo je posle Božjeg naređenja, sa ženama i decom, krdima i stadima, na put povratka u rodnu zemlju. Kada je stigao do granice zemlje, užasnula ga je poruka da mu Isav izlazi u susret na čelu čete ratnika, svakako obuzet osvetničkim namerama. Jakovljeva pratnja, nenaoružana i bez odbrane, bila je naizgled osuđena da padne kao bespomoćna žrtva nasilja i pokolja. Teret zabrinutosti i straha otežavalo mu je i preteško breme vlastite krivice, svesti da je svojim grehom navukao ovu opasnost. Božja milost bila je njegova jedina nada, jedina njegova odbrana mogla je da bude samo molitva. Međutim, nije propustio ništa od onoga što je sam mogao da učini da popravi nepravdu učinjenu bratu i tako odvrati zlo koje se približavalo. I Hristovi sledbenici, kada se bude približilo vreme nevolje, treba da učine sve što je u njihovoj moći da se pred ljudima pokažu u pravoj svetlosti, da uklone predrasude, da savladaju opasnost koja ugrožava slobodu savesti.

Pošto je udaljio svoju porodicu da ne gleda njegovo očajanje, Jakov je ostao sam da se suoči s Bogom. Priznao je svoj greh i zahvalno prihvatio Božju milost, dok se u dubokoj poniznosti pozivao na zavet učinjen s njegovim očevima i na obećanje koje je dobio prilikom noćnog viđenja kod Vetilja i u zemlji svoga izgnanstva. Bio je to odlučujući trenutak u njegovom životu; jer je sve stajalo na kocki. Okružen noćnom tamom, daleko od svih ljudi, nastavio je da se moli i iskazuje poniznost pred Bogom. Iznenada, neko mu je položio ruku na pleća. Pomislio je da neki neprijatelj hoće da mu oduzme život, i zato se očajnički, svom snagom, usprotivio napadaču. Kada je zora počela da sviće, stranac se poslužio svojom natprirodnom snagom; jer je na njegov dodir ovaj snažni čovek ostao kao paralisan, i kao bespomoćni, uplakani, ponizni molitelj pao oko vrata svom tajanstvenom protivniku. Jakov je shvatio da se sukobio s Anđelom zaveta. Iako nemoćan, izložen neizdržljivim bolovima, nije se odrekao svoga cilja. Dugo je trpeo nemir, kajanje i nevolje zbog svoga greha, a sada je hteo da bude siguran da mu je prestup oprošten. Izgledalo je kao da božanski posetilac želi da ode, ali Jakov ga je čvrsto držao i molio za blagoslov. Anđeo je zahtevao: »Pusti me, zora je«, ali Jakov je uzvikivao: »Neću te pustiti dok me ne blagosloviš!« To je bio izraz poverenja, čvrstine i istrajnosti! Da je to bio hvalisav, drzak zahtev, Jakov bi odmah bio uništen, ali, na njegovoj strani bila je sigurnost onoga koji je priznao svoju slabost i nedostojnost, koji se uzda u milost Boga koji drži svoj zavet!

»Borio se s Anđelom, i nadjačao!« (Osija 12,5) Poniznošću, pokajanjem i ličnim predanjem, ovaj grešni, zalutali smrtnik čvrsto se držao Veličanstva Neba! Drhtavim rukama uhvatio se za Božja obećanja i srce Neizmerne ljubavi nije moglo da odbije grešnikovu molbu. Kao dokaz njegove pobede i kao ohrabrenje drugima da pođu za njegovim primerom, bilo mu je promenjeno ime, tako da je umesto imena koje je podsećalo na njegov greh, dobio drugo koje je govorilo o njegovoj pobedi. Činjenica da se Jakov održao u borbi s Bogom bila je potvrda da će pobediti i ljude. Više mu nije bilo teško da se suoči s gnevom svoga brata, jer je Gospod postao njegova odbrana.

Sotona je optužio Jakova pred Božjim anđelima, zahtevajući pravo da ga uništi zbog greha koji je počinio, uticao je i na Isava da krene protiv njega; tokom cele noći rvanja, pokušavao je da mu nametne svest o krivici da bi ga obeshrabrio i naveo da prestane da se oslanja na Boga. Jakov je bio skoro doveden do očajanja, ali je znao da će bez pomoći Neba biti uništen. Iskreno se pokajao zbog svog velikog greha i prepustio se Božjoj milosti. Ništa ga nije moglo odvratiti od njegovog cilja, čvrsto je zagrlio Anđela i upućivao svoju molbu usrdnim, bolnim vapajima, sve dok nije nadvladao.

Sotona će kao što je uticao na Isava da krene protiv Jakova, pokrenuti i bezakonike da u vreme velike nevolje napadnu pripadnike Božjeg naroda. Kao što je optuživao Jakova, tako će podizati optužbe i protiv pripadnika Božjeg naroda. On celokupno čovečanstvo smatra svojim podanicima; samo mala grupa, koja drži Božje zapovesti, odupire se njegovoj nadmoći. Kada bi mogao da ih izbriše sa lica zemlje, njegova pobeda bila bi potpuna. On vidi da ih štite Božji anđeli, shvata da su im gresi oprošteni, ali ne zna da je njihov slučaj već rešen u nebeskom Svetilištu. On ima tačan izveštaj o gresima na koje ih je naveo, i u prenaglašenoj svetlosti predstavlja ih pred Bogom, ističući da su ti ljudi, u istoj meri kao i on, zaslužili da budu lišeni Božje naklonosti. On tvrdi da Gospod ne može ostati pravedan ukoliko njima oprosti grehe, a uništi njega i njegove anđele. Polaže pravo na njih kao na svoj plen i traži da mu budu predati u ruke da ih uništi.

Pošto sotona uporno optužuje pripadnike Božjeg naroda zbog njihovih greha, Gospod mu dozvoljava da ih izloži najtežim iskušenjima. Tako će njihovo poverenje u Boga, njihova vera i čvrstina biti stavljeni na surovu probu. Dok razmatraju prošlost, njihove nade se gase, jer u celom svom životu ne mogu da sagledaju mnogo dobra. Potpuno su svesni svojih slabosti i svoje nedostojnosti. Sotona zato pokušava da ih zastraši, ističući da je njihov slučaj beznadežan, da se mrlje njihove grešnosti nikada neće oprati. Nada se da će tako pokolebati njihovu veru i učiniti da popuste pred njegovim iskušenjima, da pogaze svoj zavet vernosti Bogu.

Iako će Božji narod biti okružen neprijateljima, koji će želeti da ga unište, bojazan koju će osećati neće biti strah od progonstva istine radi, njegovi pripadnici; plašiće se ustvari da se nisu pokajali za svaki svoj greh i da će tako, zbog neke svoje slabosti, propustiti da dožive ispunjenje Spasiteljevog obećanja: »Ja ću tebe sačuvati od časa iskušenja, koje će doći na sav vasioni svet!« (Otkrivenje 3,10) Kada bi sigurno znali da su im gresi oprošteni, ne bi se plašili ni mučenja ni smrti, ali ako se budu pokazali nedostojnim i ako budu izgubili život zbog neke svoje karakterne slabosti, onda bi Božje sveto ime bilo osramoćeno!

Sa svih strana slušaju o zaverama izdajnika, prate delovanje pobune, i tada se u njima javlja snažna želja, iskrena čežnja duše, da se taj veliki otpad već jednom završi, i da ljudskom bezakonju konačno dođe kraj. Međutim, dok traže od Boga da zaustavi delo pobune, okrivljuju sebe što nemaju dovoljno snage da se odupru i potisnu moćnu poplavu zla. Da su bar ulagali sve svoje sposobnosti u službu Hristu, da su bar išli napred iz snage u snagu, sotonske sile ne bi sada imale dovoljno moći da ih napadaju – to su misli koje proganjaju.

Oni muče svoje duše pred Gospodom, ukazujući da su se već dovoljno pokajali zbog mnogih greha koje su počinili i pozivaju se na Spasiteljevo obećanje: »Neka se uhvati za silu moju da učini mir sa mnom; i učiniće mir sa mnom!« (Isaija 27,5) Njihova vera ne slabi zato što njihove molitve nisu odmah uslišene. Iako podnose najveća strahovanja, užas i očajanje, ne prestaju da se mole. Oni se oslanjaju na Božju snagu kao što je nekada učinio Jakov oslanjajući na Anđela, jer i molitva njihove duše glasi: »Neću te pustiti dokle me ne blagosloviš!«

Da se Jakov nije pokajao za greh koji je učinio, kada je prevarom stekao pravo prvenaštva, Bog ne bi uslišio njegovu molitvu i ne bi milostivo sačuvao njegov život. Tako bi u vreme velike nevolje, i pripadnici Božjeg naroda bili pobeđeni da su gajili nepriznate grehe kojih su postali svesni u vreme borbe sa strahom i brigama; očajanje bi potkopalo njihovu veru i više ne bi imali smelosti da od Boga traže izbavljenje. Međutim, iako su duboko svesni svoje nedostojnosti, nemaju prikrivenih greha koji bi tek mogli da budu otkriveni. Njihovi gresi su se već pre toga pojavili na sudu i bili izbrisani, i zato ih se oni više ne sećaju.

Sotona mnoge navodi na pomisao da Bog ne obraća pažnju na čovekovu nevernost u manjim životnim pitanjima, ali On je u svom postupanju prema Jakovu pokazao da nikada ni na koji način neće odobriti ili otrpeti zlo. Sotona će pobediti sve koji pokušavaju da opravdaju ili prikriju svoje grehe, dozvoljavajući im da nepriznati i neoprošteni ostanu u nebeskim knjigama. Što je uzvišenije njihovo zvanje i viši položaj koji zauzimaju, to je strašnije njihovo ponašanje u Božjim očima i sigurnija pobeda njihovog velikog neprijatelja. Oni koji odlažu svoju pripremu za dan Gospodnji neće je ostvariti u vreme velike nevolje niti u bilo koje kasnije vreme. Slučaj svih takvih ljudi ostaje beznadežan.

Hrišćani po imenu, koji će se nespremni uključiti u taj poslednji strašni sukob, priznaće, u svom očajanju svoje grehe rečima punim užasnog straha, dok će se bezakonici naslađivati njihovim mukama. Ova priznanja biće veoma slična priznanjima koje su dali Isav i Juda. Oni koji će ih činiti, jadikovaće zbog posledica prestupa, a ne zbog svoje krivice. Oni neće osetiti nikakvu istinsku skrušenost, niti odvratnost prema zlu. Oni će svoj greh priznati iz straha od kazne, i kao nekada faraon, vratiće se svom protivljenju Nebu čim kazna bude povučena.

Jakovljev slučaj predstavlja i dokaz da Bog neće odbaciti one koji su bili prevareni, iskušani i navučeni na greh, a koji su Mu se vratili u iskrenom pokajanju. Sotona se trudi da uništi ove ljude, ali Bog šalje svoje anđele da ih teše i štite u vreme opasnosti. Sotonini napadi biće surovi i odlučni, njegove obmane strašne, ali Gospodnje oko je nad svojim narodom i Njegove uši slušaju njegovu viku. Njihove muke su velike, plamen ognjene peći kao da će ih već zahvatiti, ali će ih Veliki Livac izvesti iz nevolje kao zlato očišćeno u ognju. Božja ljubav prema svojoj deci isto je tako snažna i nežna u vreme njihovih najtežih nevolja kao što je bila u sunčanim danima njihovog najvećeg blagostanja, međutim bilo je neophodno da prođu kroz ognjenu peć, njihova svetovnost morala je da izgori da bi se Hristov lik u njima savršeno odrazio.

Vreme nevolje i straha koje nam predstoji zahteva veru koja će biti u stanju da izdrži umor, odlaganje i glad – veru koja se ni u najtežoj probi neće pokolebati. Vreme probe obećano je svima da bi mogli da se pripreme za to doba. Jakov je pobedio zato što je bio istrajan i odlučan. Njegova pobeda dokaz je moći istrajne molitve. Svi koji se oslanjaju na Božja obećanja, kao što je to on učinio, koji budu ozbiljni i istrajni kao što je on bio, uspeće kao što je on uspeo. Oni koji nisu spremni da se odreknu sebe, da se bore sa Bogom, da se mole dugo i ozbiljno za Njegove blagoslove, neće ih ni dobiti. Boriti se sa Bogom – koliko je malo onih koji znaju šta to znači! Koliko je malo onih koji su ikada izašli pred Boga s dubokom čežnjom koja je snažno pokrenula sve snage njihovog bića! Kada talasi očajanja, koje nikakve reči ne mogu izraziti, preplave dušu molitelja, kako su retki oni koji se s nepokolebljivom verom oslanjaju na Božja obećanja!

Oni koji sada pokazuju tako malo vere nalaze se u velikoj opasnosti da pokleknu pod snagom sotonskih obmana i dekreta koji će izvršiti nasilje nad savešću. Ako uspeju da izdrže probu, upašće u još veće očajanje i strah u vreme velike nevolje, jer nisu stekli naviku da se oslanjaju na Boga. Pouke o veri koje nisu usvojili na vreme, biće prisiljeni da nauče pod strašnim pritiskom obeshrabrenja.

Sada moramo upoznati Boga stavljajući na probu Njegova obećanja. Anđeli beleže svaku iskrenu i ozbiljnu molitvu. Bilo bi mnogo bolje da se odreknemo svojih sebičnih zadovoljstava, negoli da zanemarimo vezu sa Bogom. Najdublje siromaštvo, najveće samoodricanje, uz Njegovo odobravanje, bolje je od bogatstva, časti, udobnosti i prijateljstva bez Njega. Moramo naći vremena za molitvu. Ukoliko svojim mislima dozvolimo da budu obuzete svetovnim interesima, Gospod nam može dati neophodno vreme udaljujući od nas naše idole u obliku zlata, naših kuća, našeg plodnog zemljišta.

Mladi nikada ne bi bili navedeni greh kada bi odbijali da pođu bilo kojim putem osim onim za koji mogu zatražiti Božji blagoslov. Kada bi se vesnici koji nose poslednju svečanu opomenu svetu molili za Božji blagoslov, ne hladno, ravnodušno i nemarno, već vatreno i sa verom, kao što je to činio Jakov, imali bi priliku da kažu: »Boga videh licem k licu i duša se moja izbavi!« (1. Mojsijeva 32,30) Nebo bi ih proglasilo knezovima, koji imaju snage da pobede u borbi sa Bogom i ljudima.

»Žalosno vreme kakvoga nikada nije bilo« uskoro će nastupiti, i nama će biti neophodno iskustvo koje sada još nemamo i koje mnogi zanemaruju da steknu. Često se događa da nevolje izgledaju mnogo strašnije dok ih očekujemo, ali to se ne odnosi na krizu koja je pred nama. Najživahnija mašta ne može da opiše pravu veličinu tog iskušenja. U vreme velike nevolje, svaka duša moraće da stoji sama za sebe pred Bogom. »Ako bi Noje, Danilo i Jov bili u njoj (zemlji), tako ja živ bio, govori Gospod, neće izbaviti sina ni kćeri, nego će svoje duše izbaviti pravdom svojom.« (Jezekilj 14,20)

Sada, dok naš veliki Prvosveštenik još obavlja službu pomirenja za nas, treba da nastojimo da postignemo savršenstvo u Hristu. Naš Spasitelj, čak ni u mislima nije bio naveden da popusti sili kušanja. Sotona u ljudskom srcu nalazi neke slabosti koje može da iskoristi kao uporišta, ukoliko gajimo neku grešnu želju, preko koje njegova kušanja dobijaju snagu. Međutim, Hristos je ovako rekao o sebi: »Jer ide knez ovoga sveta, i u meni nema ništa!« (Jovan 14,30) sotona nije uspevao da u Božjem Sinu pronađe bilo šta što bi mu omogućilo da Ga pobedi. Hristos je držao zapovesti svoga Oca, i u Njemu nije bilo greha koji bi sotona mogao iskoristiti kao svoju prednost. To je stanje koje moraju da postignu svi koji žele da opstanu u vreme velike nevolje.

U ovom životu moramo se odvojiti od greha, verom u Hristovu krv pomirenja. Naš ljubljeni Spasitelj poziva nas da mu se pridružimo, da svoje slabosti sjedinimo s Njegovom snagom, naše neznanje s Njegovom mudrošću, našu nedostojnost s Njegovim zaslugama. Božje proviđenje je škola u kojoj treba da se naučimo Isusovoj krotoksti i poniznosti. Gospod nam uvek pokazuje put kojim možemo poći, ne zato što će nam biti ugodniji ili lakši, već zato što nas vodi pravim ciljevima u životu. Na nama je da sarađujemo sa snagama kojima se Nebo služi da bi se naš karakter uskladio s božanskim uzorom. Niko ne može zanemariti ili odložiti ovaj posao da svoju dušu ne izloži najstrašnijoj opasnosti.

Apostol Jovan čuo je u viđenju glas sa Neba koji je govorio: »Teško vama koji živite na zemlji i moru, jer đavo siđe k vama, i vrlo se rasrdio, znajući da vremena malo ima.« (Otkrivenje 12,12) Strašni prizori naveli su ovo nebesko biće da glasno izgovori ove reči. Sotonin gnev se sve više pojačava kako se njegovo vreme skraćuje, pa će i njegovo delo prevare i uništenja dostići vrhunac u vreme velike nevolje.

Strašne pojave natprirodnog karaktera uskoro će se pokazati na nebu kao dokaz moći demona koji čine čuda. Duhovi đavolski pridružiće se carevima zemaljskim i celome svetu da ih učvrste u zabludi, da ih navedu da se ujedine sa sotonom u njegovoj poslednjoj borbi s nebeskom vlašću. Tako će svi, vladari i podanici, biti podjednako prevareni delovanjem ovih sila. Podići će se ljudi koji će se predstavljati kao Hristos, zahtevajući čast i obožavanje koje pripada Otkupitelju sveta. Činiće sjajna dela isceljenja i tvrdiće da imaju otkrivenja s Neba koja se suprotstavljaju svedočenju Pisma.

Sotona će se sam predstaviti kao Hristos i to će biti završno delo u velikoj drami obmane. Crkva kao ispunjenje svojih nada dugo izjavljuje da očekuje Spasiteljev dolazak. Sada će veliki varalica učiniti da sve izgleda kao da je Hristos zaista došao. Sotona će se u različitim krajevima na Zemlji pokazivati među ljudima kao veličanstveno biće blistavog sjaja, po izgledu slično Božjemu Sinu koga Jovan opisuje u Otkrivenju (Otkrivenje 1,13-15). Slava koja ga okružuje nadmašivaće sve što su oči smrtnika do tada videle. Pobedonosni poklici odjekivaće vazduhom: »Hristos je došao! Hristos je došao!« Ljudi će padati ničice pred njim, iskazujući mu tako svoje obožavanje, dok će on podizati svoje ruke da ih blagoslovi, kao što je Hristos blagosiljao svoje učenike dok je bio na Zemlji. Njegov glas biće mek i prigušen, ali vrlo melodičan. Nežnim rečima, punim saučešća, objašnjavaće ljudima neke uzvišene nebeske istine koje je i Spasitelj objašnjavao; lečiće bolesti među ljudima, a onda će i dalje se predstavljajući kao Hristos, tvrditi da je premestio dan odmora sa Subote na nedelju, i zapovediće svima da svetkuju dan koji je on blagoslovio. Izjaviće da oni koji uporno svetkuju sedmi dan, obešćašćuju njegovo ime odbijajući da slušaju njegove anđele koje im je slao da ih obasjaju istinom. Biće to silna, skoro nenadmašna obmana. Slično Samarjanima koje je prevario Simon mag, mnoštvo, od najmanjega do najvećega, poslušaće njegove obmane i govoriti: Ovo je »velika sila Božja«! (Dela 8,10)

Međutim, pripadnici Božjeg naroda neće biti zavedeni. Učenja ovog lažnog Hrista neće biti u skladu s Biblijom. Njegovi blagoslovi upućeni su obožavaocima zveri i ikone njezine, istoj onoj grupi za koju Biblija tvrdi da će osetiti nepomešani Božji gnev.

Sotoni, osim toga, neće biti dozvoljeno da podražava način Hristovog dolaska. Spasitelj je opomenuo svoje sledbenike na prevare u tom smislu, i jasno prorekao način svog drugog dolaska. »Jer će izići lažni hristosi i lažni proroci, i pokazaće znake velike i čudesa, da bi prevarili, ako bude moguće, i izabrane… Ako vam, dakle, reku: evo ga u pustinji, ne izlazite, evo ga u sobama, ne verujte. Jer kao što munja izlazi od istoka i pokazuje se do zapada, takav će biti i dolazak sina čovečijega.« (Matej 24,24-27. 31; 25,31; Otkrivenje 1,7; 1. Solunjanima 4,16.17) Ovaj dolazak, prema tome, niko neće moći da podražava. On će biti vidljiv svima – gledaće ga ceo svet.

Samo oni koji su marljivo proučavali Pisma i koji su stekli ljubav prema istini biće zaštićeni od ove snažne obmane koja će zarobiti svet. Svedočenje Biblije pomoći će im da prepoznaju prerušenog varalicu. Za sve ljude nastupiće vreme probe. Rešetanje, izazvano ovim kušanjem, pokazaće ko su istinski hrišćani. Da li su pripadnici Božjeg naroda već sada tako čvrsto utemeljeni na Njegovoj Reči da se neće povesti ni za svedočenjem svojih čula? Hoće li se, u takvoj krizi, držati Biblije i samo Biblije? sotona će ih, ako bude moguće, sprečiti da se pripreme da opstanu u onaj dan. On će delovati s ciljem da im zakrči put, da ih uhvati u mrežu zemaljskog blaga, da ih navede da prihvate teške, zamorne odgovornosti, da svoje srce preopterete brigama ovoga sveta i da ih dan probe iznenadi kao lupež.

Pošto će dekret koji će različiti hrišćanski vladari izdati protiv onih koji drže Božje zapovesti, uskratiti ovim ljudima zaštitu vlasti i predati ih u ruke onima koji žele njihovo uništenje, pripadnici Božjeg naroda napustiće gradove i sela i okupiti se kao grupe na najusamljenijim i najzabačenijim mestima. Mnogi će naći utočište u planinskim oblastima. Kao i hrišćani iz pijemontskih dolina, oni će od visokih predela na Zemlji učiniti svoja svetilišta i zahvaljivati Bogu na »utočištu na stenama«. (Isaija 33,16) Međutim, mnogi pripadnici svih naroda i svih klasa, poštovani i prezreni, bogati i siromašni, beli i crni, biće bačeni u najnepravednije i najsurovije okove. Božji izabranici će provoditi teške dane, vezani u lance, iza zatvorskih rešetaka, osuđeni da budu ubijeni, neki prepušteni da umru od gladi u mračnim, odvratnim tamnicama. Nijedno ljudsko uho neće biti spremno da čuje njihove vapaje; nijedna ljudska ruka gotova da im pruži pomoć.

Hoće li Gospod zaboraviti svoj narod u ovom teškom času? Da li je zaboravio vernog Noja, kada je svojim sudovima pohodio pretpotopni svet? Da li je zaboravio Lota, kada je oganj padao s neba da zatre gradove u ravnici? Da li je zaboravio Josifa okruženog idolopoklonicima u Egiptu? Da li je zaboravio Iliju, kada mu je Jezavelja zapretila zakletvom da će podeliti sudbinu Valovih proroka? Da li je zaboravio Jeremiju u mračnoj i odvratnoj jami njegove tamnice? Da li je zaboravio trojicu mladića u raspaljenoj peći? Ili Danila u jami lavovskoj?

»Ali Sion reče: ostavi me Gospod, zaboravi me Gospod. Može li žena zaboraviti porod svoj, da se ne smiluje na čedo utrobe svoje? A da bi ga i zaboravila, ja neću zaboraviti tebe! Gle, na dlanovima sam te izrezao.« (Isaija 49,14-16) Gospod nad vojskama kaže: »Jer ko tiče u vas, tiče u zenicu oka njegova!« (Zaharija 2,8)

Iako ih neprijatelji mogu zatvoriti u tamnicu, tamnički zidovi ne mogu prekinuti vezu između njihove duše i Hrista. Onaj koji vidi sve njihove slabosti, koji je upoznat sa svakom njihovom nevoljom, stoji iznad svih zemaljskih sila; anđeli će dolaziti k njima u njihove usamljeničke ćelije, donoseći svetlost i mir sa Neba. Zatvor može izgledati kao palata, jer u njemu borave bogati verom, mračni zidovi mogu biti obasjani nebeskom svetlošću kao u vreme kada su se Pavle i Sila molili i pevali ponoćnu hvalu u tamnici u Filibi.

Božji sudovi pohodiće one koji pokušavaju da tlače i uništavaju Njegov narod. Njegovo beskrajno strpljenje prema bezakonicima kao da je osmelilo ljude da prestupaju Njegov zakon, ali njihova kazna time neće biti ništa manje izvesna i strašna, iako je tako dugo odlagana. »Jer će Gospod ustati kao na gori Ferasimu, razgneviće se kao u dolu gavaonskom, da učini delo svoje, neobično delo svoje, da dovrši posao svoj, neobični posao svoj.« (Isaija 28,21) Za našeg milostivog Boga delo kažnjavanja je neobično delo. »Tako bio ja živ, govori Gospod, Gospod, nije mi milo da umre bezbožnik.« (Jezekilj 33,11) Gospod je »milostiv, žalostiv, spor na gnev, i obilan milosrđem i istinom… oprašta bezakonja i nepravde i grehe«. Ipak, »nikako ne pravda krivca«. »Bog milostiv, žalostiv, spor na gnev i obilan milosrđem i istinom… koji ne pravda krivoga.« (Naum 1,3; 2. Mojsijeva 34,6.7) On će strašnim pravednim kaznama odbraniti autoritet svog pogaženog Zakona. Oštrina kazne koja čeka prestupnika može se oceniti i prema Gospodnjem oklevanju da je izvrši. Narod s kojim je imao toliko strpljenja, i koga neće udariti sve dok se na Njegovom računu ne napuni mera njegovog bezakonja, konačno će popiti čašu božanskog gneva nepomešanog s milošću.

Kada Hristos bude završio svoju posredničku službu u nebeskom Svetilištu, nepomešani gnev, kojim je zaprećeno onima koji se klanjaju zveri, njenoj ikoni i primaju njen žig (Otkrivenje 14,9) biće izliven. Zla, izlivena na Egipat, u vreme Božje pripreme da izbavi Izrailj, bila su slična onim još strašnijim i sveobuhvatnijim koja će se izliti na svet neposredno pre konačnog izbavljenja Božjeg naroda. Pisac Otkrivenja, opisujući ova strašna zla, ovako govori: »I postaše rane zle i ljute na ljudima koji imaju žig zverin i koji se klanjaju ikoni njezinoj.« I more »posta kao krv u mrtvaca i svaka duša živa umre u moru«. »I treći anđeo izli čašu svoju na reke i na izvore vodene, i posta krv.« Iako su ove kazne zaista strašne, Božja pravednost je potpuno shvatljiva. Božji anđeo objavljuje: »Pravedan si Gospode, koji jesi i koji beše, i svet, što si ovo sudio, jer proliše krv svetih i proroka, i krv si im dao da piju, jer su zaslužili.« (Otkrivenje 16,2-6) Osuđujući pripadnike Božjeg naroda na smrt, oni su navukli na sebe krivicu za njihovu krv, odnosno kao da su je sami svojim rukama prolili. Hristos je na isti način Jevreje svoga vremena proglasio krivima za krv svetih ljudi koja je bila prolivena sve od Aveljevog vremena, jer su bili nadahnuti istim duhom kao i ubice proroka.

Sunce je u zlu koje sledi, dobilo snagu »da žeže ljude ognjem. I opališe se ljudi od velike vrućine« (Otkrivenje 16,8.9) Proroci ovako opisuju stanje na Zemlji u to strašno vreme: »Opuste polje, tuži zemlja, jer je potrveno žito.« »Sva drveta poljska posahnuše, jer nesta radosti među sinovima ljudskim.« »Seme istrunu pod grudama svojim, puste su žitnice.« »Kako uzdiše stoka, kako su se smela goveda, jer nemaju paše… usahnuše potoci vodeni, i oganj sažeže paše u pustinji.« »I pesme će crkvene biti ridanje u onaj dan, govori Gospod, biće mnoštvo mrtvih telesa, koja će se svuda ćuteći pobacati.« (Joilo 1,10-12. 17-20; Amos 8,3)

Ova zla nisu sveopšta, jer bi stanovnici Zemlje bili potpuno istrebljeni. Međutim, ipak će biti najstrašnija od svih koja su ikada zadesila smrtne ljude. Svi sudovi nad ljudima, pre završetka vremena milosti, bili su pomešani s milošću. Hristova posrednička krv štitila je grešnike od pune mere kazne za njihove krivice, ali gnev nepomešan s milošću biće izliven na sudu.

Mnogi će u taj dan poželeti zaštitu Božje milosti koju su tako drugo prezirali. »Gle, idu dani, govori Gospod Gospod, kada ću pustiti glad na zemlju, ne glad hleba ni žeđ vode, nego slušanja reči Gospodnjih. I potucaće se od mora do mora, i od severa do istoka trčaće tražeći reč Gospodnju i neće je naći.« (Amos 8,11.12)

Ni pripadnici Božjeg naroda neće biti oslobođeni patnji, ali iako progonjeni i zlostavljani, iako će trpeti oskudicu i stradati zbog nestašice hrane, neće biti prepušteni propasti. Onaj isti Bog koji se postarao za Iliju, neće zapostaviti nijedno od svoje požrtvovne dece. Onaj koji broji svaku vlas na njihovoj glavi postaraće se za njih, i u vreme gladi biće nahranjeni. Dok bezakonici budu umirali od gladi i bolesti, anđeli će štititi pravedne i zadovoljavati njihove potrebe. Onome koji »hodi pravedno« upućeno je obećanje: »Hleb će mu se davati, vode mu se neće premicati!« »Siromahe i uboge koji traže vode a nje nema, kojima se jezik osušio od žeđi, njih ću uslišiti ja Gospod, ja Bog Izrailjev neću ih ostaviti!« (Isaija 33,15.16; 41,17)

»Jer smokva neće cvasti, niti će biti roda na lozi vinovoj; rod će maslinov prevariti, i njive neće dati hrane, ovaca će nestati iz tora, i goveda neće biti u oboru, ali ću se ja radovati u Gospodu, veseliću se u Gospodu spasenja svojega.« (Avakum 3,17.18)

»Gospod je čuvar tvoj, Gospod je sen tvoj, on ti je s desne strane. Danju te neće sunce ubiti, ni mesec noću. Gospod će te sačuvati od svakoga zla, sačuvaće dušu tvoju Gospod.« (Psalam 121,5-7) »On će te izbaviti od zamke ptičareve, i od ljutoga pomora; perjem svojim oseniće te, i pod krilima njegovim zaklonićeš se; istina je njegova štit i ograda. Nećeš se bojati strahote noćne, strele koja leti danju, pomora, koji ide po mraku, bolesti, koja u podne mori. Pašće pored tebe tisuća, i deset tisuća s desne strane tebi, a tebe se neće dotaći. Samo ćeš gledati očima svojim, i videćeš platu bezbožnicima. Jer si ti, Gospode, pouzdanje moje. Višnjega si izabrao sebi za utočište. Neće te zlo zadesiti i udarac neće dosegnuti do kolibe tvoje!« (Psalam 91,3-10)

Ipak, ljudskom oku činiće se da će pripadnici Božjeg naroda uskoro morati da svoje svedočanstvo zapečate krvlju kao što su to činili mučenici pre njih. Oni sami počeće da se plaše da ih je Gospod ostavio da padnu od ruke njihovih neprijatelja. To će biti vreme užasnog duševnog straha. I danju i noću vikaće Gospodu za izbavljenje. Bezakonici će likovati i čuće se podrugljivi glasovi: »Gde je sada vaša vera? Zašto vas Gospod ne izbavi iz naših ruku ako ste zaista Njegov narod?« Međutim, čekaoci će se setiti visokih sveštenika i glavara kako podrugljivo dovikuju Isusu koji umire na golgotskom krstu: »Drugima pomože, a sebi ne može pomoći! Ako je car Izrailjev neka siđe s krsta pa ćemo ga verovati.« (Matej 27,42) Kao Jakov, svi se bore sa Gospodom! Njihova lica pokazuju tragove njihove unutrašnje borbe. Bledilo obuzima svako lice. Ali, oni ne prestaju da upućuju svoje iskrene molitve.

Kada bi ljudi mogli da dobiju nebesku sposobnost gledanja, videli bi čete silnih anđela koji stoje oko onih koji su održali reč trpljenja Hristova. Nežno i sa saučešćem, anđeli posmatraju njihovu nevolju i slušaju njihove molitve. Oni čekaju reč svoga Zapovednika da ih izbave iz opasnosti. Međutim, moraće nešto duže da čekaju. Pripadnici Božjeg naroda moraju da popiju čašu nevolja i da se krste krštenjem stradanja. Upravo ovo odlaganje, iako bolno za njih, predstavlja najbolji odgovor na njihove molbe. Dok se trude da strpljivo čekaju Gospoda da počne da deluje, pokazuju veru i nadu i strpljenje, osobine koje su im nedostajale u njihovom verskom iskustvu. Međutim, izabranih radi skratiće se ovo vreme velike nevolje. »A kamoli Bog neće odbraniti izabranih svojih koji ga mole dan i noć? Kažem vam da će ih odbraniti brzo.« (Luka 18,7.8) Kraj će doći mnogo brže nego što ljudi očekuju. Pšenica će biti prikupljena i povezana u snopove da se odveze u Božju žitnicu; a kukolj će biti vezan u snoplje da bude prepušten ognju uništenja.

Nebeski stražari, verni poverenoj dužnosti, nastavljaju da stražare. Iako je opštim dekretom bilo označeno vreme kada treba da budu pobijeni oni koji drže Božje zapovesti, njihovi neprijatelji u nekim slučajevima želeli bi da im oduzmu život i pre određenog vremena. Međutim, niko nije mogao da prođe pored moćnih čuvara koji brinu o svakoj vernoj duši. Neki će biti napadnuti za vreme izlaska iz gradova i sela, ali mačevi podignuti protiv njih lomiće se i padati nemoćni kao slamke. Druge će odbraniti anđeli u obliku ratnika.

Bog je tokom svih vremena delovao preko svetih anđela i pomagao svome narodu i izbavljao ga. Nebeska bića živo su učestvovala u ljudskom životu i poslovima. Anđeli su se pojavljivali u odeći koja je blistala kao munja, ili su dolazili odeveni u obično putničko ruho. Anđeli su pred Božje sluge izlazili u obliku ljudi. Odmarali su se u toku podnevnih sati pod hrastovima kao da su umorni. Prihvatali su gostoprimstvo u ljudskim domovima. Služili su kao vodiči putnicima koje je zatekla noć. Svojim rukama, palili su vatru na oltaru. Otvarali su tamnička vrata i oslobađali Božje sluge. Odeveni u nebesku odeću, došli su da odvale kamen sa Spasiteljevog groba.

Anđeli su često u ljudskom obliku prisustvovali skupovima pravednih, ali posećivali su i skupove bezakonika, kao što su dolazili u Sodom da načine izveštaj o njegovim stanovnicima, i da utvrde da li su prekoračili granice Božjeg strpljenja. Gospod voli da čini milost, i zbog nekolicine onih koji Mu stvarno služe, obuzdava katastrofe i produžava spokojstvo mnoštvu. Kako je malo onih koji greše protiv Boga koji znaju da su za svoj život dužni onom malom broju vernih koje su uživali da ismevaju i tlače?

Iako vladari ovog sveta toga nisu svesni, mnogo puta na njihovim skupovima anđeli su nastupali kao govornici. Ljudske oči su ih gledale, ljudske uši slušale njihove pozive, ljudske usne ustajale protiv njihovih predloga i ismejavale njihove savete, ljudske ruke su ih vređale i zlostavljale. Ovi nebeski vesnici u skupštinskim dvoranama i sudnicama pokazivali su bogato poznavanje ljudske istorije, oni su bolje zastupali potlačene nego njihovi najsposobniji i najrečitiji zastupnici. Oni su osujetili mnoge namere i zaustavili zla koja bi veoma oštetila Božje delo i izazvala velike patnje Božjeg naroda. U vreme opasnosti i nevolje »anđeli Gospodnji stanom stoje oko onih koji se njega boje i izbavljaju ih«. (Psalam 34,7)

Božji narod sa iskrenom čežnjom, očekuje znak dolaska svoga Cara. Kada stražari budu čuli pitanje: »Stražaru, šta bi noćas? Stražaru, šta bi noćas?«, odgovor će odlučno glasiti: »Doći će jutro, ali i noć!« (Isaija 21,11.12) Na oblacima iznad planinskih vrhova već blista svetlost. Uskoro će se pokazati Njegova slava. Sunce pravde već se sprema da zasija punom snagom. I jutro i noć su pred vratima – rađanje beskrajnog dana za pravedne, i suton večne noći za bezakonike.

Dok oni koji se bore šalju svoje molitve Bogu, veo koji ih razdvaja od nevidljivoga sveta kao da je već potpuno uklonjen. Nebesa blistaju zorom večnoga dana, i kao melodija anđeoskih pesama do ušiju dopiru reči: »Ostanite verni svojoj zakletvi! Pomoć dolazi!« Hristos, svemoćni Pobednik, podiže pred svojim umornim borcima krunu besmrtne slave, a sa otvorenih vrata Neba odzvanja Njegov glas: »Gle, ja sam s vama! Ne bojte se! Znam sve vaše žalosti, nosio sam vaše tuge. Vi se ne borite s nepoznatim neprijateljima! Ja sam vodio bitku umesto vas i u moje ime postali ste i više nego pobednici!«

Spasitelj će nam poslati pomoć upravo u trenutku kada je najpotrebnija. Njegove stope utabale su put prema Nebu. Svaki trn koji je ranio našu nogu ranio je i Njegovu. Svaki krst koji smo bili pozvani da nosimo, On je poneo pre nas. Gospod dozvoljava sukobe da bi nam dušu pripremio za mir. Vreme velike nevolje je teško doba za Božji narod, ali to je i vreme u kome svaki iskreni vernik treba da podigne svoj pogled, da verom ugleda dugu obećanja koja se nadvija nad njim.

»Tako oni koje iskupi Gospod neka se vrate i dođu u Sion pevajući, i veselje večno neka bude nad glavom njihovom; radost i veselje neka zadobiju, a žalost i uzdisanje neka beže. Ja, ja sam utešitelj vaš; ko si ti da se bojiš čoveka smrtnoga i sina čovečijega koji je kao trava? I zaboravio si Boga, tvorca svojega… i jednako se bojiš svaki dan gneva onoga koji te pritešnjuje kada se sprema da zatire? A gde je gnev onoga koji pritešnjuje? Brzo će se oprostiti sužanj, neće umreti u jami, niti će biti bez hleba. Jer sam ja Gospod Bog tvoj, koji raskidam more, da valovi njegovi buče; Gospod nad vojskama ime mi je! Ja ti metnuh u usta reči svoje i senom ruke svoje zaklonih te.« (Isaija 51,11-16)

»Zato, čuj ovo nevoljni i pijani, ali ne od vina! Ovako veli Gospod tvoj, Gospod i Bog tvoj, koji brani svoj narod: evo uzimam iz tvoje ruke čašu strašnu, talog u čaši gneva svojega nećeš više piti! Nego ću je dati u ruke onima koji te muče, koji govoriše duši tvojoj: sagni se da pređemo, i ti si podmetao leđa svoja da budu kao zemlja i kao ulica onima koji prelaze.« (Isaija 51,21-23)

Božje oko, gledajući kroz vekove, usmereno je na krize kroz koje će morati da prođu pripadnici Njegovog naroda kada se zemaljske sile budu svrstale protiv njih. Kao i zarobljenici ili izgnanici, oni će biti u strahu od smrti, od gladi ili od nasilja. Ali Svetac Izrailjev, koji je razdelio Crveno more pred svojim narodom, pokazaće svoju moćnu silu i izbaviti ih iz ropstva. »Ti ćeš Mi biti blago, veli Gospod nad vojskama, u onaj dan kada ja uščinim, i biću im milostiv kao što je otac milostiv svome sinu koji mu služi.« (Malahija 3,17) Kada bi krv Hristovih vernih svedoka bila prolivena u tom trenutku, ona ne bi, kao krv mučenika, bila slična semenu posejanom da donese žetvu za Gospoda. Njihova vernost ne bi bila svedočanstvo kojim bi drugi prihvatili istinu, jer su uporna srca odbila talase milosti da se više nikada ne vrate. Kada bi pravedni sada bili ostavljeni da padnu kao plen svojih neprijatelja, bila bi to pobeda kneza tame. Psalmista kaže: »Jer bi me sakrio u kolibi svojoj u zlo doba, sklonio bi me pod krovom šatora svojega, na kamenu goru popeo bi me!« (Psalam 27,5) Hristos je rekao: »Hajde, narode moj, uđi u kleti svoje, i zaključaj vrata svoja za sobom, prikrij se za čas, dokle prođe gnev. Jer, gle, Gospod izlazi iz mesta svojega da pohodi stanovnike zemaljske za bezakonje njihovo.« (Isaija 26,20.21) Slavno će biti izbavljenje onih koji su strpljivo čekali Njegov dolazak i čija su imena zapisana u Knjizi života.