fbpx

36. Sukob koji se približava

35. Ugrožena sloboda savesti
30/06/2020
37. Biblija – naša zaštita
30/06/2020

Od samog početka velikog sukoba na Nebu, sotona je želeo da sruši Božji zakon. U nameri da postigne ovaj cilj, upustio se u pobunu protiv Stvoritelja. Iako je bio prognan sa Neba, nastavio je istu bitku i na Zemlji. Cilj za kojim je istrajno težio, ogledao se u njegovoj težnji da prevari ljude i da ih navede da prekrše Božji zakon. Posledice će biti potpuno iste, bez obzira da li će ga postići tako što će ih navesti da odbace ceo Zakon, ili da uklone samo jednu od njegovih odredaba. Onaj koji pogreši »u jednome« pokazuje prezir prema celom zakonu; svojim uticajem i primerom staje na stranu prestupa, i zato postaje »kriv za sve«. (Jakov 2,10)

Trudeći se da izloži preziru božanske uredbe, sotona je izopačio biblijsku nauku, pa su se zablude na taj način uvukle i u veru hiljada ljudi koji su smatrali da veruju u Bibliju. Poslednji veliki sukob između istine i zablude predstavlja konačnu bitku u dugotrajnom ratu oko Božjeg zakona. Upravo sada ulazimo u tu bitku – u bitku između ljudskih zakona i Gospodnjih odredaba, između religije Biblije i religije bajki i tradicija.

Sile koje će se ujediniti protiv istine i pravde u ovom sukobu već su aktivno na poslu. Božja sveta Reč, koja nam je sačuvana po visokoj ceni patnji i prolivene krvi, danas se malo ceni. Biblija je u našem vremenu svima na raspolaganju, ali je malo onih koji je stvarno prihvataju kao vodiča u životu. Neverstvo preovladava u zastrašujućoj meri, preovladava ne samo u svetu, već i u samoj Crkvi. Mnogi odbacuju nauke koje predstavljaju glavne stubove hrišćanske vere. Velike istine o stvaranju, kao što su ih objavili nadahnuti pisci, pad čoveka u greh, pomirenje, trajnost Božjeg zakona, sve to u stvari je odbacio, u celini, ili delimično, veliki deo hrišćanskog sveta. Hiljade koje se ponose svojom mudrošću i nezavisnošću, potpuno poverenje u Bibliju proglašavaju znakom slabosti, misle da će pokazati nadmoćnu obdarenost i učenost ukoliko prigovaraju Svetom pismu i ukoliko simbolički tumače i objašnjavaju njegove najvažnije istine. Mnogi propovednici uče svoje vernike, mnogi nastavnici i profesori govore svojim đacima i studentima da je Božji zakon promenjen ili čak ukinut; i da oni koji njegove zahteve i dalje smatraju obaveznima, koji smatraju da moraju biti doslovno primenjivani, zaslužuju jedino prezir i porugu.

Odbacujući istinu, ljudi odbacuju i njenog Autora. Gazeći Božji zakon, odbacuju autoritet Zakonodavca. Od lažnih nauka i teorija isto je tako lako načiniti idola kao i od drveta i kamena. Pogrešno predstavljajući Božje osobine, sotona navodi ljude da pogrešno zamišljaju i Njegov karakter. Mnogi su na presto umesto Gospoda stavili nekog filozofskog idola, dok živoga Boga, Onoga koji je otkriven preko svoje Reči, preko Hrista, preko svojih dela stvaranja, slave samo retki pojedinci. Hiljade obožavaju prirodu kao boga, istovremeno odbacujući Boga prirode. Idolopoklonstvo, iako u promenjenom obliku, postoji i danas u hrišćanskom svetu isto tako stvarno kao što je postojalo u starom Izrailju u Ilijino vreme. Bog mnogih koji se smatraju mudrim ljudima, bog filozofa, pesnika, državnika, novinara, bog uglađenih pomodnih krugova, mnogih visokih škola i univerziteta, pa čak i nekih teoloških ustanova – skoro da nije ništa bolji od Vala, feničanskog boga Sunca.

Nijedna zabluda, prihvaćena u hrišćanskom svetu, ne udara smelije na autoritet Neba, nijedna nije neposrednije suprotstavljena zdravom razumu, nijedna nije otrovnija po svojim posledicama, kao nauka novog doba, koja brzo stiče pristalice, jer ističe da Božji zakon nije više obavezan za ljude. Svaki narod ima svoje zakone, koji zahtevaju poštovanje i poslušnost; nijedna vlada ne bi mogla da opstane bez njih, pa zar bismo onda mogli pretpostaviti da Stvoritelj neba i zemlje nije propisao nikakav zakon kojim bi regulisao ponašanje svojih stvorenja? Pretpostavimo da istaknuti propovednici počnu javno da govore da zakoni po kojima se upravljaju građani njihove zemlje, zakoni koji štite prava njenih stanovnika, nisu više obavezni – da samo ograničavaju narodne slobode i da zato ne moraju biti poštovani; koliko dugo bi ti propovednici ostali na svojim mestima? Zar je veći prestup potcenjivati zakone zemlje i naroda nego gaziti božanske uredbe koje predstavljaju temelj svake vlasti?

Bilo bi mnogo prihvatljivije da narodi ukinu svoje zakonodavstvo i dozvole ljudima da se ponašaju po svojoj volji, nego da Vladar svemira ukine svoj Zakon i ostavi svet bez merila kojim bi bili osuđivani krivci, a opravdavani poslušni. Da li možete zamisliti kakve bi posledice imalo ukidanje Božjeg zakona? Takav eksperiment je već bio učinjen. Užasni prizori događali su se u Francuskoj kada je ateizam postao vladajuća sila. Tada je celom svetu bilo pokazano da ukidanje ograničenja koja je Bog postavio znači prihvatanje vladavine najsurovijeg od svih tirana. Odbacivanje merila pravde otvara put knezu tame da uspostavi svoju vlast na Zemlji.

Kada god se odbace božanske uredbe, greh prestaje da izgleda grešan ili pravednost privlačna. Oni koji odbijaju da se pokore Božjoj vladavini postaju nesposobni da vladaju sobom. Preko svojih otrovnih učenja, duh nepokornosti useljava se u srca dece i mladih, kojima je u prirodi da ne podnose ograničenja, i društvo tako zapada u stanje bezakonja i razuzdanosti. Dok osuđuje lakovernost onih koji se pokoravaju Božjim zahtevima,većina ljudi rado prihvata sotonine obmane. Ljudi popuštaju uzde strastima i čine iste grehe koji su izazvali izlivanje božanskih sudova na neznabošce.

Oni koji uče narod da olako shvata Božje zapovesti seju neposlušnost i požnjeće neposlušnost. Kada bi ograde postavljene božanskim zakonom bile uklonjene, i ljudski zakoni ubrzo bi bili zanemareni. Pošto Bog zabranjuje nepošteno postupanje, pohlepu, laganje i varanje, ljudi su spremni da pogaze Njegove uredbe kao smetnju svom svetovnom napredovanju, ali posledice odbacivanja tih uredaba biće potpuno neočekivane. Ako zakon nije na snazi, zašto bi se iko plašio da ga prekrši? Imovina više ne bi bila sigurna. Ljudi bi silom uzimali imovinu svoga bližnjega i najsnažniji bi postao i najbogatiji. Ni život ne bi bio poštovan. Bračno obećanje ne bi više stajalo kao sveti odbrambeni bedem oko porodice. Onaj koji ima moć, mogao bi, ukoliko želi, da silom uzme i ženu svoga bližnjega. Peta zapovest bila bi odbačena zajedno sa četvrtom. Deca se ne bi ustručavala da oduzmu život svojim roditeljima, ukoliko bi na taj način mogla da zadovolje želje svoga pokvarenog srca. Civilizovani svet bi bio ispunjen hordama ubica i razbojnika, a mir, spokojstvo i sreća iščezli bi sa Zemlje.

Nauka koja ističe da su ljudi oslobođeni poslušnosti Božjim zahtevima oslabila je snagu moralnih obaveza i otvorila ustave nepravdi u svetu. Bezakonje, raskalašnost i pokvarenost preplavljuju nas kao nezadrživa poplava. Sotona je na poslu u porodici. Njegova zastava vijori se čak i u takozvanim hrišćanskim domovima. Tu su zavist, zla sumnjičenja, licemerje, otuđenost, suparništvo, sukobi, izdavanje svetog poverenja, popuštanje strastima. Celokupni sistem verskih načela i nauke, koji treba da obrazuje okvir društvenog života, izgleda da se ljulja i gotov je da se raspadne. Najgori zločinci, kada dopadnu zatvora zbog svojih zlodela, često su obasipani darovima i pažnjom kao da su učinili neka hvale vredna dela. Veliki publicitet se daje njihovom karakteru i zločinima. Novine objavljuju odvratne pojedinosti o porocima, i tako podstiču i druge na prevare, otimanje i ubistva, a sotona se raduje uspehu svojih paklenih zamisli. Slepa zanesenost porocima, samovoljno oduzimanje života, strahovito umnožavanje neumerenosti i bezakonja svake vrste i obima, treba da probudi sve koji se boje Boga da se upitaju šta se može učiniti da se zaustavi poplava zla.

Sudovi su podmitljivi. Ljudi u vlasti nadahnuti su željom za dobitkom i ljubavlju prema čulnim uživanjima. Neumerenost je oslabila sposobnosti mnogih, tako da sotona ima gotovo neograničenu vlast nad njima. Pravnici su nedosledni, podmitljivi, varalice. Pijanstvo i uživanje, strasti, zavist, nepoštenje svake vrste, sve to zastupljeno je među onima koji primenjuju zakone. »Zato sud odstupa natrag i pravda stoji daleko; jer istina pada na ulici i pravda ne može da prođe.« (Isaija 59,14)

Nevaljalstvo i duhovna tama za vreme prevlasti Rima predstavljali su samo neizbežne posledice njegovog nastojanja da zabrani Bibliju, ali gde danas pronaći razlog široko rasprostranjenog neverstva, odbacivanja Božjeg zakona i iz toga nastale pokvarenosti, pri punoj svetlosti jevanđelja i u vremenu verske slobode? Sada, kada više nije u stanju da uskraćivanjem Svetog pisma drži svet pod svojom vlašću, sotona pribegava drugim sredstvima u naporu da ostvari isti cilj. Uništenje vere u Bibliju podjednako služi njegovim namerama kao i uništenje same Biblije. Šireći verovanje da Božji zakon nije više na snazi, on uspešno navodi ljude da ga krše u istoj meri kao da uopšte i ne znaju za njegove propise. I sada, kao i u ranija vremena, on se služi Crkvom da ostvari svoje planove. Savremene verske organizacije odbile su da slušaju neomiljene istine jasno objavljene u Pismu; a u borbi protiv njih prihvatile su tumačenja i stavove preko kojih su široko posejale seme neverstva. Držeći se papske zablude o urođenoj besmrtnosti i svesnom stanju čoveka posle smrti, odbacile su jedinu odbranu od spiritističke obmane. Nauka o večnim mukama navela je mnoge da odbace Bibliju. Kada se narodu objave zahtevi četvrte zapovesti i kada ljudi shvate da oni traže svetkovanje sedmog dana Subote, kao sedmičnog dana odmora, mnogi popularni učitelji kao jedini način da se oslobode dužnosti, koju nisu spremni da izvrše, izjavljuju da Božji zakon više nikoga ne obavezuje. Na taj način odjednom odbacuju i Zakon i Subotu. Kada se delo reforme u oblasti svetkovanja sedmičnog dana odmora bude proširilo, ovo odbacivanje Božjeg zakona u želji da se izbegnu zahtevi četvrte zapovesti postaće skoro opšta pojava. Učenja verskih predvodnika otvorila su vrata neverstvu, spiritizmu i preziranju Božjeg svetog zakona, a upravo na ovim predvodnicima počiva i strašna odgovornost za bezakonje koje vlada u hrišćanskom svetu.

A ipak, ova ista grupa predvodnika tvrdi da se široko rasprostranjeno bezakonje najvećim delom može pripisati nepoštovanju takozvane »hrišćanske subote«, odnosno nedelje, i da bi ozakonjenje svetkovanja nedelje unapredilo moral društva. Taj zahtev se posebno glasno postavlja upravo u Americi, u zemlji u kojoj je nauka o pravom danu odmora najviše objavljivana. U toj zemlji se pokret za umerenost i trezvenost, jedna od najistaknutijih i najvažnijih moralnih reformi, često povezuje sa pokretom za svetkovanje nedelje, čiji se zastupnici predstavljaju kao ljudi koji deluju u skladu s najvećim interesima društva, pa one koji odbijaju da se ujedine s njima, proglašavaju neprijateljima trezvenosti i reforme. Međutim, sama činjenica da se pokret koji podupire zabludu povezuje sa delom koje je samo po sebi dobro, nije nikakav dokaz u prilog zabludi. Mi možemo prikrivati otrov mešajući ga sa zdravom hranom, ali time ne možemo promeniti njegovu pravu prirodu. Suprotno tome, on postaje još opasniji, jer ga nenamerno možemo uzeti. Jedna od sotoninih metoda je da uz laž doda samo onoliko istine koliko je neophodno da postane prihvatljiva. Vođe pokreta za ozakonjenje nedelje mogu zastupati i reformu koja je potrebna narodu, načela koja su u skladu sa Biblijom, ali, pošto s tim delom povezuju i zahtev koji je suprotan Božjem zakonu, Božje sluge ne mogu da im se pridruže. Te ljude ništa ne može opravdati zato što odbacuju Božju zapovest da bi umesto nje uzdigli ljudske propise.

Sotona će dvema velikim zabludama, zabludom o besmrtnosti duše i zabludom o svetosti nedelje, podvlastiti ljude svojim prevarama. Dok prva postavlja temelje spiritizmu, druga omogućava prijateljske veze s Rimom. Protestanti u Sjedinjenim Državama prvi će pružiti ruku preko provalije i prihvatiti ruku spiritizma, oni će premostiti i ambis da bi se rukovali s rimskom silom i pod uticajem ovog trostrukog saveza, ova zemlja krenuće stopama Rima i pogaziti prava savesti.

Pošto spiritizam verno podražava nominalno hrišćanstvo našega vremena, ima i veću snagu da prevari i uhvati ljude u svoje zamke. Sotona se i sam prilagodio savremenim uslovima. On će se pojavljivati u obliku anđela svetlosti. Posredstvom spiritizma događaće se natprirodna zbivanja, bolesnici će ozdraviti, a činiće se mnoga nepobitna čuda. Pošto će zli duhovi izjavljivati da veruju u Bibliju i pokazivati poštovanje prema crkvenim ustanovama, njihovo delovanje biće prihvaćeno kao izražavanje božanske sile.

Granica razdvajanja između nominalnih hrišćana i bezbožnika danas se jedva raspoznaje. Vernici Crkve vole ono isto što i svet voli i spremni su da mu se pridruže, a sotona je odlučio da ih sjedini u jedno telo i ojača svoje delo time što će ih sve uvesti u redove spiritista. Pristalice rima, koje se hvale čudima kao sigurnim znakom da je njihova Crkva prava, biće lako prevareni ovom čudotvornom silom, a protestanti, odbacujući štit istine, biće zavedeni tom istom silom. Katolički klerikalci, protestanti i svetovni ljudi podjednako će prihvatati ovo obličje pobožnosti bez sile pobožnosti i u ovom zajedništvu videće veliki pokret za obraćenje celoga sveta i uspostavljanje dugo očekivanog hiljadugodišnjeg carstva.

Sotona će se preko spiritizma pojaviti kao veliki dobrotvor ljudskog roda, lečeći bolesti među ljudima, govoreći da uspostavlja novi i uzvišeniji sistem religije, ali istovremeno delovaće i kao razarač. Njegova iskušenja odvući će mnoštvo ljudi u propast. Neumerenošću će im otupiti razum, dok će ih popuštanjem čulnim uživanjima, sukobiti i krvoprolićima navesti na sledeće korake. Sotona uživa u ratovanju, jer ono budi najgore strasti u čovekovoj duši, a onda u večnu propast baca svoje žrtve ogrezle u porocima i krvi. Njegov je cilj da pokrene narode da ratuju jedni protiv drugih, jer na taj način može da odvrati misli ljudi od neophodne pripreme da u dan suda opstanu pred Bogom.

Sotona deluje i preko prirodnih sila s ciljem da prikupi svoju žetvu nepripremljenih duša. On je proučio tajne laboratorije prirode i uložio sve svoje snage da zavlada elementima prirode, onoliko koliko mu to Bog dozvoljava. Kada mu je bilo dozvoljeno da pohodi Jova, kako brzo su nestala stada, sluge, kuće i deca, jedna nevolja je sustizala drugu! Samo Bog može da zaštiti svoja stvorenja i da ih ogradi od delovanja razaračeve sile. Međutim, hrišćanski svet prezreo je Gospodnji zakon; i Gospod će učiniti ono što je obećao da će učiniti – povući će svoje blagoslove sa Zemlje i ukloniti svoju zaštitničku ruku od onih koji ustaju protiv Njegovog zakona, koji poučavaju i primoravaju druge da to isto čine. Sotona u svojoj vlasti ima sve one koje Bog posebno ne štiti. On će podupirati i ići naruku nekima da bi unapredio svoje planove, a druge će izlagati nevoljama, navodeći ljude na pomisao da ih Bog muči.

Dok se pred sinovima čovečijim pojavljuje kao veliki lekar koji može da izleči sve njihove bolesti, on će izazivati bolesti i katastrofe, sve dok gusto naseljeni gradovi ne budu pretvoreni u razvaline i pustoš. Čak i sada je na delu. Sotona pokazuje svoju moć nesrećama i katastrofama na moru i kopnu, velikim požarima, razornim vetrovima, užasnim gradonosnim olujama, burama, poplavama, ciklonima, velikim plimnim talasima, zemljotresima, na svakom mestu i u hiljadama različitih oblika. On uništava dozrelu žetvu, a onda nastupaju gladi i nesreće. On ispunjava vazduh smrtonosnim uzročnicima bolesti i hiljade umiru za vreme epidemija. Ove pojave postajaće sve češće i sve ubitačnije. Uništenje će pogađati i ljude i životinje. »Tužiće zemlja i opasti… iznemoći će glavari naroda zemaljskoga. Jer se zemlja oskvrni pod stanovnicima svojim, jer prestupiše zakone, izmeniše uredbe, raskidoše zavet večni.« (Isaija 24,4.5)

Veliki varalica zatim će uveriti ljude da su oni koji služe Bogu prouzrokovali sva ta zla. Oni koji su izazvali nezadovoljstvo Neba prebaciće krivicu za sve svoje nevolje na one čija je poslušnost Božjim zapovestima predstavljala stalni ukor za njih kao prestupnike. Biće objavljeno da ovi ljudi vređaju Boga svojim kršenjem nedelje kao dana odmora, da je taj greh doneo nevolje koje neće prestati, sve dok im ne bude nametnuto strogo svetkovanje tog dana odmora, a da oni koji iznose zahteve četvrte zapovesti, i time potkopavaju svetkovanje nedelje, samo izazivaju pobunu u narodu, sprečavajući ga da ponovo zadobije božansku naklonost i zemaljsko blagostanje. Tako će prastare optužbe protiv Božjih slugu opet biti ponovljene, isto toliko neosnovane kao i one pre toga: »A kada vide Ahav Iliju, reče mu Ahav: jesi li ti onaj što nesreću donosiš na Izrailja? A on reče: ne donosim ja nesreću na Izrailja, nego ti i dom oca tvojega ostavivši zapovesti Gospodnje i pristajući za Valima.« (1. o carevima 18,17.18) I kada lažne optužbe budu izazvale gnev naroda, on će prema Božjim poslanicima postupati vrlo slično načinu na koji je otpali Izrailj postupio prema Iliji.

Čudotvorna sila koja deluje preko spiritizma svojim uticajem ustaće protiv onih koji su odlučili da slušaju Boga više nego ljude. Duhovi će poručivati da ih je Bog poslao da protivnike nedelje osvedoče da su u zabludi, i da se zakoni zemlje moraju poštovati kao da su Božji zakoni. Žaliće zbog velike pokvarenosti u svetu i podržavati svedočenje verskih učitelja da je opadanje morala nastupilo zbog kršenja svetosti nedelje. Tako će se podići veliko negodovanje protiv svih onih koji su odbili da prihvate njihovo svedočenje.

Sotonina metoda postupanja u ovom konačnom sukobu s pripadnicima Božjeg naroda biće vrlo slična metodu kojom se služio u početku velike borbe na Nebu. Tada je govorio da želi da unapredi stabilnost božanske vladavine, iako je potajno ulagao sve snage da je obori. Za delo koje je želeo da obavi, krivicu je prebacivao na odane anđele. Ista politika prevare obeležavala je i istoriju Rimske crkve. Iako je tvrdio da deluje kao namesnik Neba, pontifeks je pokušavao da uzdigne sebe iznad Boga i da promeni Njegov zakon. Pod vladavinom Rima, oni koji su zbog svoje vernosti jevanđelju bili osuđeni na smrt, bili su žigosani kao zločinci, i proglašavani za sotonine savezinke. Sva sredstva bila su upotrebljena da bi bili oklevetani, da bi u očima naroda, pa čak i u svojim, izgledali kao najgori prestupnici. Tako će biti i sada. Sotona će, dok se bude trudio da uništi one koji poštuju Božji zakon, učiniti da budu optuženi kao prestupnici zakona, kao ljudi koji sramote Boga i navlače na svet Njegove sudove.

Bog nikada ne primorava ljude da postupaju protivno svojoj volji ili svojoj savesti; ali sotona se neprestano služi primoravanjem i surovošću da bi zadobio vlast nad onima koje na drugi način ne uspeva da zavede. On pokušava da strahom ili silom zavlada savešću i iznudi pokornost. Da bi to ostvario, deluje preko verskih i svetovnih autoriteta, navodeći ih da proglašavaju ljudske zakone koji se suprote Božjim zakonima.

Oni koji svetkuju biblijski dan odmora, Subotu, biće optuženi kao protivnici zakona i reda, kao ljudi koji krše moralna pravila društva, koji izazivaju anarhiju i pokvarenost, prizivaju božanske sudove na zemlju. Njihovo savesno držanje Božjeg zakona biće proglašeno upornošću, tvrdoglavošću i preziranjem autoriteta. Biće optuženi da ne poštuju vlasti. Propovednici koji su odbacili Božji zakon govoriće s propovedaonica o dužnosti građana da budu poslušni građanskim vlastima koje su postavljene od Boga. Oni koji poštuju Božje zapovesti biće u zakonodavnim skupštinama i u sudnicama pogrešno predstavljani i osuđivani. Njihove reči biće pogrešno tumačene, biće im pripisivane najgore pobude.

Kada protestantske Crkve budu odbacile jasne biblijske dokaze u prilog Božjem zakonu, težiće da ućutkaju one čiju veru ni Biblijom nisu uspele da poljuljaju. Iako nisu svesne te činjenice, one sada kreću putem koji će ih dovesti do progonstva svih onih koji odbijaju da čine ono što sav ostali hrišćanski svet čini, naime, da priznaju obaveznost rimskog dana odmora.

Crkveni i svetovni dostojanstvenici ujediniće se da podmite, da nagovore ili nateraju sve ljude da uzdignu nedelju. Podrška božanskog autoriteta biće zamenjena prisilnim merama. Politička pokvarenost uništiće ljubav prema pravdi i poštovanje prema istini, pa će se državnici i zakonodavci, čak i u slobodnoj Americi, u želji da osiguraju naklonost javnosti, pokoriti sveopštem zahtevu da zakonom bude nametnuto svetkovanje nedelje. Sloboda savesti, izvojevana uz tolike žrtve, više neće biti poštovana. U sukobu, koji će uskoro izbiti, videćemo ispunjavanje reči proroka: »I razgnevi se zmija na ženu, i otide da se pobije s ostalim semenom njezinim, koje drži zapovesti Božje i ima svedočanstvo Isusa Hrista.« (Otkrivenje 12,17)