fbpx
16. Pobožni putnici
30/06/2020
18. Jedan američki reformator
30/06/2020

Jedna od najsvečanijih, a ipak najslavnijih istina otkrivenih u Bibliji je istina o drugom dolasku Isusa Hrista, koji će doći da dovrši veliko delo otkupljenja. Božjem hodočasničkom narodu, koji je tako dugo boravio »u ovoj dolini sena smrtnoga«, dragocena, radosna nada data je obećanjem o dolasku Onoga koji je »vaskrsenje i život« i koji će »prognane svoje vratiti kući«. Nauka o drugom dolasku je ključna nauka svetih Spisa. Od onoga dana kada je prvi par u žalosti izašao iz Edema, deca vere očekivala su dolazak Obećanoga da sruši silu neprijatelja i da ih vrati u izgubljeni Raj. Sveti ljudi od starine gledali su unapred na Mesijin dolazak u slavi kao na ispunjenje svoje nade. Enoh, sedmi potomak onih koji su boravili u Edemu, čovek koji je tri stotine godina života na Zemlji hodio s Bogom, imao je prednost da izdaleka posmatra Izbaviteljev dolazak. On je izjavio: »Gle, ide Gospod s hiljadama svetih anđela svojih da učini sud svima!« (Juda 14.15) Patrijarh Jov u noći svoje patnje uzviknuo je ističući s nepokolebljivim poverenjem: »Ali znam da je živ moj iskupitelj i na posledak da će stati nad prahom… Opet ću u telu svom videti Boga, ja isti videću Ga i oči moje gledaće Ga, a ne druge!« (O Jovu 19,25-27)

Hristov dolazak kojim će biti uspostavljena vladavina pravde nadahnjivao je svete pisce najuzvišenijim i najoduševljenijim rečima. Biblijski pesnici i proroci opisivali su taj događaj rečima koje su odsjajivale nebeskim žarom. Psalmista je pevao o sili i veličanstvu cara Izrailja: »Sa Siona, koji je vrh krasote, javlja se Bog; ide Bog naš i ne muči… Doziva nebo ozgo i zemlju, da sudi narodu svojemu.« (Psalam 50,2-4) »Neka se vesele nebesa, i zemlja neka se raduje… pred licem Gospodnjim, jer ide da sudi zemlji. Sudiće vasiljeni po pravdi i narodima po istini svojoj.« (Psalam 96,11-13)

Prorok Isaija je rekao: »Probudite se i pevajte koji stanujete u prahu, jer je tvoja rosa rosa na travi; i zemlja će izmetnuti mrtvace.« »Oživeće mrtvi tvoji, i moje će mrtvo telo ustati.« (Isaija 26,19) »Uništiće smrt zauvek, i utrće Gospod Gospod suze sa svakoga lica, i sramotu naroda svojega ukinuće sa sve zemlje, jer Gospod reče. I reći će se u ono vreme: gle, ovo je Bog naš, njega čekasmo, i spašće nas; ovo je Gospod, njega čekasmo, radovaćemo se i veselićemo se za spasenje njegovo.« (Isaija 25,8.9)

Prorok Avakum, oduševljen svetim viđenjem, ovako je video Njegovo pojavljivanje: »Bog dođe do Temana i svetac s gore Farana, slava njegova pokri nebesa i zemlja se napuni hvale njegove. Svetlost mu beše kao sunce.« »Stade i izmeri zemlju, pogleda i razmetnu narode, raspadoše se večne gore, slegoše se humovi večni, putovi su mu večni.« »Kada si pojezdio na konjima svojim i na kolima svojim za spasenje.« »Videše te gore i uzdrhtaše… bezdana pusti glas svoj, uvis podiže ruke svoje. Sunce i Mesec stadoše u stanu svome, idoše prema svetlosti tvoje strele, prema sevanju sjajnoga koplja tvojega.« »Išao si na spasenje narodu svojemu, na spasenje s pomazanikom svojim.« (Avakum 3,3.4.6.8.10.11.13)

Uoči rastanka sa svojim učenicima, Spasitelj ih je u njihovoj žalosti tešio obećanjem da će ponovo doći: »Da se ne plaši srce vaše… Mnogi su stanovi u kući oca mojega… Idem da vam pripravim mesto. I kada otidem i pripravim vam mesto, opet ću doći i uzeću vas k sebi, da i vi budete gde sam ja.« (Jovan 14,1-3) »A kada dođe sin čovečji u slavi svojoj i svi sveti anđeli s njime, onda će sesti na presto slave svoje i sabraće se pred njim svi narodi.« (Matej 25,31.32) Anđeli koji su se posle Hristovog uznesenja, zadržali nad Maslinskom gorom ponovili su Njegovim učenicima obećanje o Njegovom povratku: »Ovaj Isus koji se od vas uze na nebo tako će doći kao što videste da ide na nebo!« (Dela 1,11)

Apostol Pavle, nadahnut Svetim Duhom, ovako je posvedočio: »Jer će sam Gospod sa zapovešću, s glasom arhanđelovim, i s trubom Božjom, sići s neba.« (1. Solunjanima 4,16) Prorok sa Patmosa je rekao: »Eno, ide s oblacima i ugledaće ga svako oko!« (Otkrivenje 1,7)

Od Njegovog dolaska zavisi sva lepota sveopšteg obnavljanja o kome »Bog govori ustima svih svetih proroka svojih od postanja sveta«. (Dela 3,21) Tada će biti ukinuta dugotrajna vladavina zla; »carstva ovoga sveta« postaće carstvo »Gospoda našega i Hrista njegova i carovaće vek vekova«. (Otkrivenje 11,15) »I javiće se slava Gospodnja i svako će telo videti.« »Tako će Gospod Bog učiniti da nikne pravda i pohvala pred svim narodima.« »U ono će vreme Gospod nad vojskama biti slavna kruna i dičan venac ostatku naroda svojega.« (Isaija 40,5; 61,1; 28,5)

I upravo tada će miroljubivo i dugo čekano Mesijino carstvo biti uspostavljeno pod celim nebom. »Jer će Gospod utešiti Sion, utešiće sve razvaline njegove, i pustinju njegovu učiniće da bude kao Edem i pustoš njegova kao vrt Gospodnji.« »Slava livanska daće joj se i krasota karmilska i saronska.« »Neće se više zvati ostavljena, niti će se zemlja tvoja zvati pustoš, nego će se zvati milina moja i zemlja tvoja udata.« »I kako se raduje ženik nevesti, tako će se tebi radovati Bog tvoj!« (Isaija 51,3; 35,2; 62,4.5)

Gospodnji dolazak je tokom svih vekova predstavljao nadu Njegovih istinskih sledbenika. Spasiteljevo oproštajno obećanje na Maslinskoj gori da će ponovo doći, obasjavalo je budućnost Njegovim učenicima, ispunjavalo je njihova srca radošću i nadom, koju tuga nije mogla potisnuti ni nevolje potamneti. Usred patnji i progonstava, »javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista« bilo je njihova »blažena nada«. Kada su solunski hrišćani sa tugom pokopavali svoje drage, koji su se nadali da će doživeti da vide Gospodnji dolazak, Pavle, njihov učitelj, ukazao im je na vaskrsenje koje će se dogoditi prilikom Spasiteljevog dolaska. Tada će ustati mrtvi u Hristu, i zajedno sa živima biće uzeti na oblake da dočekaju Gospoda. »I tako ćemo svagda s Gospodom biti. Tako utešavajte jedan drugoga ovim rečima!« (1. Solunjanima 4,16-18)

Na stenovitom Patmosu, voljeni učenik je čuo obećanje: »Evo ću doći skoro«, a njegov čežnjivi odgovor kao da izražava molitve Crkve izgovorene u svim vekovima njenog postojanja: »Da, dođi, Gospode Isuse!« (Otkrivenje 22,20)

Iz tamnica, sa lomača, sa gubilišta, na kojima su mučenici svedočili za istinu, tokom svih stoleća odjekivali su uzvici njihove vere i nade. »Duboko osvedočeni u Njegovo vaskrsenje, u skladu s time i u svoje prilikom Njegovog dolaska, prezirali su smrt, uzdizali se iznad nje«, kaže jedan od tih hrišćana. (Daniel T. Taylor, The Reign of Christ on Earth: ili, The Voice of the Church in All Ages, p. 33) Bili su premni da idu u grob da bi mogli »ustati slobodni«. (Isto, p. 54) Očekivali su »Gospoda da dođe s Neba na oblacima u slavi svoga Oca«, »donoseći pravednima vreme carstva«. I valdenžani su gajili istu takvu veru. (Isto, pp. 129-132) Viklif je očekivao Otkupiteljevo pojavljivanje kao nadu Crkve. (Isto, pp. 132-134)

Luter je izjavio: »Ja sam se zaista uverio da dan suda neće čekati ni pune tri stotine godina. Bog neće, ne može, trpeti mnogo duže ovaj pokvareni svet.« »Približava se veliki dan kada će carstvo grozote biti srušeno.« (Isto, pp. 158.134)

»Ovaj ostareli svet nije daleko od svoga kraja«, govorio je Melanhton. Kalvin je pozivao hrišćane da se ne »kolebaju, vatreno očekujući dan Hristovog dolaska koji je najsvetiji od svih događaja«, i zatim izjavio da »će cela porodica vernih imati na umu taj dan«. »Mi moramo biti gladni Hrista, moramo da Ga tražimo, da razmišljamo o Njemu sve do zore toga velikoga dana kada će naš Gospod potpuno pokazati slavu svoga carstva.« (Isto, pp. 158.134)

»Zar Gospod Isus nije odneo naše telo na Nebo«, pita Noks, škotski reformator, »i zar se On neće vratiti? Mi znamo da će se vratiti, i to vrlo brzo!« Ridli i Latimer, koji su položili svoje živote za istinu, verom su očekivali Gospodnji dolazak. Ridli je napisao: »Ovaj svet se bez sumnje – ja to zaista verujem i zato kažem, približava kraju. Zato zajedno s Jovanom, slugom Božjim, pozovimo u svojim srcima svoga Spasitelja, Isusa Hrista: ‘Dođi, da, dođi, Gospode Isuse!’« (Isto, pp. 151. 145)

»Razmišljanje o Gospodnjem dolasku meni je najslađe i najradosnije«, kaže Bakster. (Richard Baxter, Works, vol. 17, p. 555) »To je delo vere i karaktera Njegovih svetih da vole Njegov dolazak i očekuju ispunjenje te blažene nade.« »Ako smrt treba da bude poslednji neprijatelj koji će biti uništen prilikom vaskrsenja, onda treba da shvatimo koliko iskreno vernici treba da čeznu za drugim Hristovim dolaskom i da se mole za njega, kao za punu i konačnu pobedu koja će biti postignuta.« (Isto, vol. 17, p. 500) »To je dan za kojim svi vernici treba da čeznu, da mu se nadaju, da ga čekaju, kao ispunjenje svih želja i težnji svoje duše.« »O, Gospode, ubrzaj dolazak tog blaženog dana!« (Isto, vol. 17, pp. 182. 183) Takva je bila nada apostolske Crkve, »Crkve u pustinji« i svih reformatora.

Proročanstvo nije samo proreklo način i cilj Hristovog dolaska, već je objavilo i znake pomoću kojih će ljudi prepoznati da je blizu. Isus je rekao: »I biće znaci u suncu i mesecu i zvezdama; i ljudima na zemlji tuga od smetnje i od huke morske i valova.« (Luka 21,25) »Sunce će pomračati i mesec svoju svetlost izgubiti. I zvezde će spasti s neba i sile nebeske pokrenuti se. I tada će ugledati sina čovečjega gde ide na oblacima sa silom i slavom velikom.« (Marko 13,24-26) Pisac Otkrivenja ovako opisuje prvi znak koji će prethoditi drugom dolasku: »I gle, zatrese se zemlja vrlo, i sunce posta crno kao vreća od kostreti, i mesec posta kao krv.« (Otkrivenje 6,12)

Ovi znaci zapaženi su pre početka devetnaestog stoleća. Kao ispunjenje ovog proročanstva dogodio se, godine 1755, najstrašniji zemljotres koji je ikada bio zabeležen. Iako opšte poznat kao Lisabonski zemljotres, potresao je veliki deo Evrope, Afrike i Amerike. Osetio se na Grenlandu, na karipskim ostrvima, na ostrvu Maderi, u Norveškoj i Švedskoj, Velikoj Britaniji i Irskoj. Potresao je površinu ne manju od šest miliona kvadratnih kilometrara. U Africi je potres bio skoro isto toliko jak kao i u Evropi. Veliki deo Alžira bio je razoren, a nedaleko od Maroka celo selo sa osam do deset hiljada stanovnika je nestalo. Visoki talas preplavio je obale Španije i Afrike, progutavši gradove i izazivajući velika razaranja.

Ipak, u Španiji i Portugaliji zemljotres je dostigao najveći udar. U Kadizu, prema izjavama svedoka, nadolazeći talas bio je visok skoro 19 metara. Planine, »neke od njih najviše u Portugaliji, bile su žestoko uzdrmane, takoreći do samih temelja, a neke od njih su se otvorile na vrhovima, raspukle i raspale na neobičan način, a onda su se velike mase stena survale u okolne doline. Priča se da je plamen izbijao iz tih planina«. (Sir Charles Lyell, Principles of Geology, p. 495)

U Lisabonu, »čula se najpre podzemna tutnjava, a neposredno posle toga snažan udarac je srušio veći deo grada. U roku od šest minuta poginulo je šezdeset hiljada ljudi. More se prvo povuklo, i ostavilo za sobom suvu peščanu obalu, a onda se vratilo nazad, podigavši se više od petnaest metara iznad svoje uobičajene visine.« »Među druga neobična zbivanja o kojima se govorilo da su se za vreme ove katastrofe dogodila u Lisabonu, može se ubrojiti potapanje novog keja, sagrađenog uz velike troškove, isključivo od mermera. Mnoštvo ljudi nagomilalo se na ovom kraju, kao sigurnom mestu, jer su računali da se ovde nalaze daleko od ruševina koje su padale, ali iznenada, kej je potonuo u dubinu sa svim ljudima koji su bili na njemu; nijedno mrtvo telo nikada nije isplivalo na površinu.« (Isto, p. 495)

»Udar zemljotresa izazvao je padanje svih crkava i manastira, skoro svih velikih javnih zgrada i više od jedne četvrtine svih kuća. Oko dva sata posle udara, vatra je izbila u različitim gradskim četvrtima, i besnela takvom silinom tokom sledeća tri dana, da je grad bio potpuno opustošen. Zemljotres se dogodio na praznik, a tada su crkve i manastiri bili puni posetilaca od kojih su samo retki uspeli da se spasu.« (Encyclopedia Americana, art. »Lisbon«, note; ed. 1831) »Užas naroda bio je neopisiv. Niko nije plakao; nesreća je nadmašivala suze. Trčali su tamo i onamo, izbezumljeni od užasa i zaprepašćenja; udarajući se po licu i prsima i vičući: »Milost! Došao je kraj sveta!« Majke su zaboravljale svoju decu, i trčale unaokolo natovarene raspelima. Na nesreću, mnogi su potražili spasenje upravo u crkvama, ali uzalud su sakramenti bili izloženi, uzalud su jadna stvorenja grlila oltare, ikone, sveštenici i narod bili su u ruševinama zajedno pokopani.« Procenjuje se da je oko devedeset hiljada ljudi izgubilo život tog sudbonosnog dana.

Dvadeset i pet godina posle toga dogodio se sledeći znak spomenut u proročanstvu – pomračenje Sunca i Meseca. Ono što ga je učinilo još upadljivijim bila je upravo činjenica da je vreme njegovog ispunjenja bilo jasno objavljeno. U toku razgovora sa učenicima na Maslinskoj gori, pošto je opisao dugo razdoblje iskušenja za Crkvu – 1260 godina progonstva za vreme papske prevlasti, za koje je obećao da će se skratiti, Spasitelj je spomenuo neke događaje koji će prethoditi Njegovom dolasku i utvrdio vreme kada će se prvi od njih dogoditi: »A u te dane, posle te nevolje, sunce će pomračati i mesec svoju svetlost izgubiti!« (Marko 13,24) Tih 1260 dana ili godina isteklo je 1798. godine. Četvrt stoleća pre toga progonstvo je skoro potpuno prestalo. Posle toga progonstva, prema Hristovim rečima, trebalo je da se dogodi pomračenje Sunca. Dana 19. maja 1780. godine, ovo proročanstvo se ispunilo.

»Skoro, ukoliko nije i potpuno usamljen, kao najtajanstveniji i do sada neobjašnjeni fenomen svoje vrste… stoji mračni dan 19. maja 1780. godine – najneobjašnjivije pomračenje celog vidljivog neba i atmosfere i Novoj Engleskoj.« (R.M. Devens, Our First Century, p. 89)

Očevidac koji je živeo u Masačusetsu ovako je opisao taj događaj: »U zoru je Sunce jasno sijalo, ali uskoro je bilo zastrveno. Oblaci su se spustili, a iz njih su, crnih i pretećih, kao što su se uskoro pokazali, sevale munje, odjekivali gromovi, a palo je i nešto kiše. Negde oko devet sati, oblaci su se istanjili, dobili su bakrenast ili bronzani odsjaj, a zemlja, stene, drveće, zgrade, voda i ljudi kao da su se promenili pod tom neobičnom svetlošću. Nekoliko minuta posle toga, teški crni oblak pokrio je celo nebo osim uske crte na horizontu i postalo je tako mračno kao što to obično biva za vreme letnje večeri u devet sati…«

»Strah, zabrinutost, bojazan zavladali su u ljudskim mislima. Žene su stajale na vratima, posmatrajući mračne predele, ljudi su se vratili sa svoga posla u poljima, drvodelja je odbacio svoj alat, kovač je ostavio vatru, trgovac tezgu. Škole su bile raspuštene, a prestrašena deca potrčala su kući. Putnici su svraćali u prve kuće. ‘Šta se to događa’, pitalo se svako srce, a isto pitanje bilo je i na svim usnama. Izgledalo je kao da će oluja prohujati zemljom, ili da je došao dan propasti svih stvari.«

»Svetiljke su bile zapaljene, a vatra na ognjištima plamtela je isto tako jasno kao i u jesenje večeri bez mesečine… Kokoši su se povukle na grane i zaspale, stoka se okupljala oko vratnica na pašnjacima i mukala, žabe su kreketale, ptice pevale svoje večernje pesme, a slepi miševi leteli su unaokolo. Međutim, ljudi su znali da noć još nije pala…«

»Dr Natanael Vitaker, propovednik crkve Tabernakl u Salemu, održavao je versku službu u bogomolji, a u propovedi koju je držao tvrdio je da je ova tama natprirodna. Narod se okupljao i na mnogim drugim mestima. Tekstovi improvizovanih propovedi neizbežno su ukazivali da se tama podudara s biblijskim proročanstvima… Tama je bila najgušća malo pre jedanaest sati.« (The Essex Antiquarian, april 1899, vol. 3, No 4, pp. 53.54) »U najvećem broju mesta u zemlji tama je bila tako gusta u toku dana, da ljudi nisu mogli odrediti vreme gledanjem na sat, niti su mogli ručati, ni obavljati svoje domaće poslove, bez svetlosti sveća…«

»Proširenost ove tame bila je neobična. Dopirala je do Falmuta na istoku. Prema zapadu prostirala se do najudaljenjih delova Konektiketa i do Albenija. Prema jugu dopirala je do morske obale; a na severu sve dokle su dosezale američke naseobine.« (William Gordon, History of the Rise, Progress, and Establishment of the Independence of the USA, vol 3, p. 57)

Posle vrlo guste tame koja je vladala u toku dana, pojavilo se, sat ili dva pre večeri, delimično vedro nebo, i Sunce se pokazalo, iako i dalje prekriveno crnom, teškom maglom. »Posle zalaska Sunca, oblaci su opet pokrili nebo, i vrlo brzo se smračilo.« »Tama u toku noći nije bila ništa manje neobična i zastrašujuća od one preko dana; iako je bilo vreme punog meseca, ništa se nije moglo razaznati osim uz pomoć nekog veštačkog svetla, koje bi, kada bi bilo posmatrano iz neke obližnje kuće ili nekog mesta u daljini, izgledalo kao da prodire kroz neku vrstu egipatske tame koja je bila skoro neprobojna za njegove zrake.« (Isaiah Thomas, Massachusetts Spy, ili American Oracle of Liberty, vol. 10, No 472, 25. maj 1780) Jedan očevidac ovog prizora je rekao: »Nisam se u to vreme mogao uzdržati da ne zaključim da, kada bi svako svetlo telo u svemiru bilo obavijeno neprobojnom senkom, ili izbrisano iz postojanja, tama ne bi mogla biti gušća.« (Pismo dr. Samuela Tenneyja iz Exetera, New Hampshire, decembar 1785, objavljeno u Massachusetts Historical Society Collections, 1792, 1st series, vol. 1, p. 97) Iako se oko devet sati te noći pojavio pun mesec, »ni najmanje nije uspevao da rastera ove smrtonosne senke«. Posle pola noći tama se raspršila, a Mesec, kada se prvi put pojavio, izgledao je krvav.

Dan 19. maja 1780. godine u istoriji je ostao zabeležen kao Mračni dan. Još od Mojsijevog vremena nije zabeleženo nijedno razdoblje tame takve gustine, proširenosti i trajanja. Opisi tog događaja, koje su ostavili očevici, predstavljaju samo odjek Gospodnjih reči, koje je zabeležio prorok Joilo, dvadeset i pet vekova pre njihovog ispunjenja: »Sunce će se pretvoriti u tamu i mesec u krv pre nego što dođe veliki i strašni dan Gospodnji.« (Joilo 2,31)

Hristos je pozvao svoje sledbenike da paze na znake Njegovog dolaska i da se raduju kada vide dokaze da se njihov Car približava. Rekao im je: »A kad se počne ovo zbivati, gledajte, podignite glave svoje, jer se približuje izbavljenje vaše!« Svojim sledbenicima ukazao je na drveće koje u proleće počne da tera pupoljke i rekao: »Kada vidite da već poteraju sami znate da je blizu leto. Tako i vi, kada vidite ovo da se zbiva znajte da je blizu carstvo Božje.« (Luka 21,28.30.31)

Međutim, kada je duh poniznosti i odanosti u Crkvi ustupio mesto oholosti i formalizmu, ohladila se ljubav prema Hristu i izgubila vera u Njegov dolazak. Obuzet svetovnošću i trkom za uživanjima, takozvani Božji narod zaboravio je Spasiteljeve reči o znacima Njegovog dolaska. Nauka o drugom dolasku bila je zanemarena, biblijski tekstovi koji su govorili o njemu pogrešno tumačeni, sve dok, u velikoj meri, nije bio odbačen i zanemaren. Posebno je to bio slučaj sa Crkvama u Americi. Sloboda i udobnost, u kojima su uživali svi društveni slojevi, pohlepna težnja za bogatstvom i obiljem, iz koje se rađala obuzetost strašću za novcem, nezasita težnja za popularnošću i vlašću, koja je izgledala dostupna svakome, navodila je ljude da svoje interese i nade usredsrede na ovaj život, a da u daleku budućnost potisnu onaj svečani dan kada će proći sve što je povezano sa sadašnjim poretkom stvari.

Kada je svojim sledbenicima ukazivao na znake svoga dolaska, Spasitelj je najavio i stanje sveopšteg otpada, koje će zavladati neposredno pre Njegovog drugog dolaska. Ljudi će, kao i u vreme Nojevo, biti obuzeti svetovnim poslovima i aktivnostima, trkom za uživanjima – kupovanjem, prodavanjem, sejanjem, zidanjem, ženidbama i udajama – zaboravljajući na Boga i budući život. Onima koji će živeti u to vreme Hristos je dao savet: »Ali se čuvajte da kako vaša srca ne otežaju žderanjem i pijanstvom i brigama ovoga sveta, i da vam ovaj dan ne dođe iznenada!« »Stražite, dakle, jednako i molite se Bogu da biste se udostojili uteći od svega ovoga što će se zbiti i stati pred sinom čovečijim.« (Luka 21,34.36)

Stanje u Crkvi toga vremena opisano je Spasiteljevim rečima u Otkrivenju: »Imaš ime da si živ, a mrtav si!« Onima koji budu odbijali da se probude iz svog stanja bezbrižne sigurnosti, upućena je svečana opomena: »Ako li ne uzastražiš, doći ću na tebe kao lupež, i nećeš čuti u koji ću čas doći po tebe!« (Otkrivenje 3,1.3)

Bilo je neophodno da ljudi postanu svesni opasnosti koja im preti; da budu pokrenuti da se priprave za svečane događaje povezane s krajem vremena milosti. Božji prorok izjavljuje: »Jer će dan Gospodnji biti velik i vrlo strašan i ko će ga podneti!« (Joilo 2,11) Ko će opstati, kada se bude pojavio Onaj čije su oči čiste »da ne može gledati zla«, da ne može podneti »bezakonja«? (Avakum 1,13) Onima koji viču: »Bože moj, poznajem te«, a ipak krše Njegov zavet, koji trče za drugim bogovima, krijući bezakonje u svom srcu, voleći nepravedne puteve – njima će dan Gospodnji biti »mrak, a ne videlo; i tama bez svetlosti«. (Osija 8,2.1; Psalam 16,4; Amos 5,20) Gospod kaže: »I to ću vreme razgledati Jerusalim sa žišcima, i pohodiću ljude koji sede na svojoj droždini, koji govore u srcu svom: Gospod ne čini ni dobro ni zlo!« (Sofonija 1,12) »I pohodiću vasiljenu za zloću i bezbožnike za bezakonje; i ukinuću razmetanje oholih, i ponos silnih oboriću.« (Isaija 13,11) »Ni srebro njihovo ni zlato njihovo neće ih moći izbaviti u dan gneva Gospodnjega«, »i blago će se njihovo razgrabiti i kuće njihove opustošiti.« (Sofonija 1,18.13)

Prorok Jeremija, gledajući unapred to strašno vreme, uzvikuje: »Boli me u srcu… ne mogu mučati, jer glas trubni čuješ, dušo moja, viku ubojnu, pogibao na pogibao oglašuje se!« (Jeremija 4,19.20)

»Taj dan je dan kada će biti gnev, dan, kada će biti tuga i muka, dan, kada će biti pustošenje i zatiranje, dan, kada će biti oblak i magla, dan, kada će biti trubljenje i poklič.« (Sofonija 1,15.16) »Evo, ide dan Gospodnji… da obrati zemlju u pustoš i grešnike da istrebi iz nje.« (Isaija ‚13,9)

Božja Reč, govoreći svečanim i najuticajnim rečima o tom velikom danu, poziva Božji narod da se probudi iz svog duhovnog mrtvila i da u pokajanju i poniznosti potraži Njegovo lice: »Trubite u trubu na Sionu, i vičite na svetoj gori mojoj, neka drhte svi stanovnici zemaljski, jer ide dan Gospodnji, jer je blizu.« »Naredite post, proglasite svetkovinu, saberite narod, osvetite sabor, skupite starce, saberite decu… Ženik neka izađe iz svoje kleti i nevesta iz ložnice svoje. Između trema i oltara neka plaču sveštenici, sluge Gospodnje.« »Obratite se k meni svim srcem svojim posteći, plačući i tužeći. I razderite srca svoja, a ne haljine svoje, i obratite se ka Gospodu Bogu svojemu, jer je milostiv i žalostiv, spor na gnev i obilan milosrđem.« (Joilo 2,1. 15-17. 12. 13)

Da bi se narod pripremio da opstane u veliki dan Gospodnji, trebalo je da se obavi veliko delo reforme. Bog je video da mnogi pripadnici Njegovog takozvanog naroda ne grade za večnost, i zato se u svojoj milosti spremio da im uputi vest opomene da bi ih trgnuo iz obamrlosti i naveo da se prireme za Gospodnji dolazak.

Ova poruka objavljena je u 14. poglavlju Knjige Otkrivenja. To je trostruka vest, koju objavljuju nebeska bića. Neposredno posle nje dolazi Sin čovečji da požanje »žetvu zemaljsku«. Prva od ovih opomena najavljuje sud koji se približava. Prorok posmatra anđela kako leti »posred neba, koji imaše večno jevanđelje da objavi onima koji žive na zemlji, i svakome plemenu i jeziku, i kolenu i narodu. I govoraše velikim glasom: bojte se Boga i podajte mu slavu, jer dođe čas suda njegova, i poklonite se Onome koji je stvorio nebo i zemlju, more i izvore vodene.« (Otkrivenje 14,6.7)

Ova poruka objavljena je kao delo »večnog jevanđelja«. Delo propovedanja jevanđelja nije povereno anđelima, već ljudima. Sveti anđeli su zaposleni usmeravanjem ovog dela, njima je poverena odgovornost za veliko delo spasavanja ljudi, ali stvarno propovedanje jevanđelja obavljaju Hristove sluge koje žive na Zemlji.

Verni ljudi, koji su poslušali uputstva Svetoga Duha i učenja Božje Reči, ovu opomenu treba da objave svetu. To su oni koji su obratili pažnju na »najpouzdaniju proročku reč« kao na »videlo koje svetli u tamnome mestu dokle dan ne osvane i Danica se ne rodi u srcima.« (2. Petrova 1,19) Oni su čeznuli za poznanjem Boga više nego za svim sakrivenim blagom, smatrajući da je »bolje njome trgovati nego trgovati srebrom, i dobitak na njoj bolji je od zlata«. (Priče 3,14) Gospod im je otkrio velike tajne o svom carstvu. »Tajna je Gospodnja u onih koji ga se boje, i zavet svoj javlja im.« (Psalam 25,14)

Učeni teolozi nisu došli do poznanja ove istine niti su se uključili u njeno propovedanje. Da su ti ljudi bili budni stražari, da su marljivo i uz molitvu pretraživali Pisma, saznali bi koje je doba noći; iz proročanstava bi ustanovili koji događaji treba da se odigraju. Međutim, oni nisu obavili tu službu i poruka je bila poverena poniznijim ljudima. Isus je rekao: »Hodite dok videlo imate, da vas tama ne obuzme!« (Jovan 12,35) Oni koji se odvraćaju od videla koje im je Bog dao, ili zanemare da ga traže kada im se nađe nadohvat, ostaju u tami. Međutim, Spasitelj je izjavio: »Ko ide za mnom, neće hoditi po tami!« (Jovan 8,12) Ko je sebi kao jedini cilj postavio želju da ispuni Božju volju, ko je spreman da odano sledi videlo koje je dobio, taj će dobiti veće videlo; toj duši biće poslana zvezda nebeskog sjaja da je povede u svaku istinu.

U vreme Hristovog prvog dolaska sveštenici i književnici iz svetog Grada, ljudi kojima su bile poverene Božje Reči, mogli su prepoznati znake vremena i objaviti dolazak Obećanoga. Mihejevo proročanstvo objavilo je mesto Njegovog rođenja; Danilo je naveo vreme Njegovog dolaska (Mihej 5,2; Danilo 9,25). Bog je ta proročanstva poverio jevrejskim starešinama, koji se nisu mogli opravdati što nisu ustanovili i objavili narodu da je Mesijin dolazak pred vratima. Njihovo neznanje bilo je posledica grešne nemarnosti. Jevreji su podizali spomenike ubijenim Božjim prorocima, dok su svojim ugađanjem velikim ljudima na Zemlji u stvari odavali počast sotoninim slugama. Zauzeti svojom častoljubivom bitkom za sticanjem mesta i položaja među ljudima, izgubili su iz vida božanske počasti koje im je ponudio Car neba.

Judejske starešine sa dubokim i pobožnim interesovanjem, trebalo je da proučavaju mesto, vreme i okolnosti najvećeg događaja u svetskoj istoriji – dolaska Božjega Sina da obavi delo otkupljenja čoveka. Ceo narod trebalo je da straži i čeka da bi se našao među prvima koji će dobrodošlicom dočekati Otkupitelja sveta. Ali, gle, u Vitlejemu su dvoje umornih putnika, koji su dolazili s nazaretskim brežuljaka, morali da prokrstare celu dužinu uskih ulica sve do istočnog dela grada, uzaludno tražeći mesto za odmor i sklonište preko noći. Nijedna vrata nisu se otvorila da ih prime. U bednom zaklonu pripremljenom za stoku, konačno su našli utočište, i tu se rodio Spasitelj sveta.

Nebeski anđeli videli su slavu koju je Božji Sin delio s Ocem pre stvaranja sveta, i sa dubokim interesovanjem očekivali su Njegovo pojavljivanje na Zemlji kao događaj koji će doneti veliku radost svim ljudima. Anđeli su se spremali da radosnu vest objave onima koji su bili spremni da je prime i koji će je radosno preneti ostalim stanovnicima Zemlje. Hristos se ponizio da uzme čovekovu prirodu; trebalo je da ponese beskrajnu težinu bola, kada bude ponudio svoju dušu kao žrtvu za greh; međutim, anđeli su želeli da se čak i u svojoj poniznosti Sin Najvišega pojavi s dostojanstvom i slavom koja odgovara Njegovom karakteru. Hoće li se velikani Zemlje okupiti u izrailjskoj prestonici da pozdrave Njegov dolazak? Hoće li Ga legije anđela predstaviti onima koji ga čekaju?

Jedan anđeo je posetio Zemlju da vidi ko se priprema da dobrodošlicom pozdravi Isusa. Međutim, nije mogao da primeti nikakav dokaz da Ga neko očekuje. Nije se čuo nikakav glas hvale i radosti što je vreme Mesijinog dolaska pred vratima. Anđeo je neko vreme lebdeo nad svetim gradom i Hramom u kome se božanska prisutnost stolećima pokazivala, ali i tu je vladala ista ravnodušnost. Sveštenici, pompezno i oholo prinosili su svoje oskvrnjene žrtve u Hramu. Fariseji su se glasno obraćali narodu ili upućivali hvalisave molitve na uglovima ulica. U carskim palatama, na skupovima filozofa, u rabinskim školama, svi su bili podjednako ravnodušni prema uzvišenoj činjenici koja je radošću i hvalom ispunila nebesa – Otkupitelj sveta sprema se da poseti Zemlju.

Nema dokaza da Hrista očekuju, ne obavljaju se nikakve pripreme za doček Kneza života! Iznenađeni nebeski vesnik upravo se spremao da odnese na Nebo tu sramnu vest kada je otkrio grupu pastira, koji su preko noći čuvali svoja stada i koji su, posmatrajući zvezdama osuto nebo, razmišljali o proročanstvu da će Mesija doći na svet i čeznuli da dočekaju Otkupitelja sveta. Evo grupe koja je spremna da primi nebesku poruku! Iznenada pojavio se anđeo Gospodnji, objavljujući dobru vest o velikoj radosti. Nebeska slava obasjala je celu ravnicu, pojavilo se mnoštvo anđela, i kao da je radost bila suviše velika da bi je samo jedan vesnik mogao objaviti s Neba, mnoštvo glasova zapevalo je pesmu koju će jednoga dana pevati svi spaseni iz svih naroda: »Slava na visini Bogu, na zemlji mir, među ljudima dobra volja!« (Luka 2,14)

Veliku pouku sadrži ova prekrasna priča iz Vitlejema! Koliko ukorava naše neverovanje, našu oholost i našu samodovoljnost! Koliko nas opominje da pazimo da svojom ravnodušnošću ne bismo propustili da prepoznamo znake vremena i ne poznamo dan svoga pohođenja!

Anđeli nisu samo na judejskim brežuljcima niti samo među poniznim pastirima pronašli čekaoce Mesijinog dolaska. I u zemlji neznabožaca bilo je onih koji su Ga čekali; bili su to mudraci, bogati i plemeniti, filozofi sa Istoka. Proučavajući prirodu, mudraci su videli Boga u delima Njegovih ruku. Iz jevrejskih Pisama saznali su da će izaći Zvezda iz Jakova i nestrpljivo čekali dolazak Onoga, koji neće biti samo »Uteha Izrailjeva«, već i »Videlo koje će obasjati neznabošce« za »spasenje sve do krajeva zemaljskih«. (Luka 2,25.32; Dela 13,47) Oni su tražili svetlost, i svetlost sa Božjeg prestola obasjala je stazu pod njihovim nogama. Dok su sveštenici i rabini u Jerusalimu, postavljeni čuvari i tumači istine, bili obavijeni tamom, Zvezda, poslana s Neba, vodila je ove neznabošce i strance do rodnog mesta novorođenog Cara.

Isto tako će se i »onima koji ga čekaju« Hristos »drugom javiti bez greha na spasenje«. (Jevrejima 9,28) Slično vesti o Spasiteljevom rođenju, poruka o drugom dolasku neće biti poverena verskim vođama naroda. Oni su propustili da održe svoju vezu sa Bogom, odbacili su videlo sa Neba i zato neće biti u broju onih koje je opisao apostol Pavle: »A vi, braćo, niste u tami da vas dan kao lupež zastane, jer ste vi svi sinovi videla i sinovi dana; nismo noći ni tame!« (1. Solunjanima 5,4.5)

Stražari na zidovima Siona trebalo je da budu prvi koji će saznati za vest o Spasiteljevom dolasku, prvi koji će podignuti svoj glas da objave Njegovo približavanje, prvi koji će opomenuti ljude da se pripreme za Njegov dolazak. Međutim, oni su bili opušteni, snevali su o miru i sigurnosti, dok su ljudi spavali u svojim gresima. Isus je video svoju Crkvu, kao neplodno smokovo stablo, prekriveno lišćem oholosti, ali lišeno dragocenog roda. Bavili su se hvalisavim ispunjavanjem verskih formalnosti, ali ne u duhu istinske poniznosti, pokajanja i vere – što jedino može učiniti da služba postane ugodna Bogu. Umesto duhovnih vrlina, pokazivala se oholost, formalizam, prazna slava, sebičnost, nasilje. Otpala Crkva zatvorila je svoje oči pred znacima vremena. Bog je nije odbacio; niti je odstupio od svoje vernosti; ali, ona je odstupila od Njega i odvojila se od Njegove ljubavi. Kada je Crkva odbila da se usaglasi s uslovima, Njegova obećanja nisu se mogla ispuniti na njoj.

Takve sigurne posledice očekuju svakoga koji zanemari da poštuje videlo i iskoristi prednosti koje mu Bog daje. Ukoliko Crkva ne bude hodila putevima koje joj Proviđenje pokazuje, ukoliko ne bude prihvatila svaki zrak svetlosti, obavljala svaku dužnost koja joj bude pokazana, njena religija neizostavno će se izroditi u formalizam, a nestaće i duh životodavne pobožnosti. Ova istina nekoliko puta bila je otkrivena u istoriji Crkve. Bog od svoga naroda očekuje dela vere i poslušnosti koja odgovaraju blagoslovima i prednostima koje mu je dao. Poslušnost zahteva žrtvovanje i obuhvata i krst; upravo zato mnogi od takozvanih Hristovih sledbenika odbijaju da prihvate videlo s Neba, i kao nekada Jevreji, ne prepoznaju vreme svoga pohođenja (Luka 19,44). Zbog njihove oholosti i neverovanja, Gospod ih je napustio, a svoju istinu otkrio onima koji su, slično pastirima u Vitlejemu i mudracima sa Istoka, pazili na svaki zrak svetlosti koji im je bio upućen.